Home / Edukacija i eventi / Turudićevo licemjerje

Turudićevo licemjerje

Špičkovinu i Vukovinu lansirao je ovog tjedna premijer u orbitu omalovažavanja, kao što je nekad Bandić lansirao Pušću Bistru. Špičkovina i Bukovina ipak postoje, a Pušća – Bistra tek je nekadašnja zajednička željeznička stanica dvaju sela podjednako udaljenih od nje. No nisu hrvatski premijer i zagrebački gradonačelnik unikatni u igri podcjenjivanja, u kojoj su pogreškom izabrali nazive mjesta za koja su znali samo kao sinonime za zabačen kraj, selendru, ‘vukojebinu’, ‘Bogu za leđima’, ‘Bogu iza nogu’, ‘gdje je i vrag rekao laku noć’… Tu počinje sličnost toga političarskog dvojca nekadašnjih partijskih drugova s još jednim članom njihovog pokreta. Bit će, naime, skoro stoljeće kako je Krleža napisao dramu ‘Vučjak’. Model za poprište događaja u dva čina u stvari je kalničko seoce Duga Rijeka, gdje je Krleža, praktički izgubljen iz Zagreba, neko vrijeme živio sa suprugom Belom, koja je u tom ‘Vučjaku’ dobila učiteljski posao. Krležu su mještani zapamtili kao besposlenog čovjeka i čudili su se njegovim dugim šetnjama. Još su se više začudili kad su Krleža već bili otišli iz Duge Rijeka i kad je drama objavljena. Prepoznali su se u pojedinim likovima, razljudili se kako ih je Krleža nimalo nježno okarakterizirao, pa je pisac postao persona non grata (i) u ‘svom Vučjaku’. No, nije mu palo napamet da se tamo vraća. I tu završava sličnost Milanovića i Bandića s Krležom. Ni političari se nikad ne vraćaju na svoje ‘vukojebine’. Osim Milanovića u Špičkovinu.

Kistanje i Mamić samo su dio mozaika koji se sklapa uoči još jedne ‘utakmice stoljeća’, koju bi u petak u Zagrebu trebali odigrati nogometaši Hrvatske i Srbije. Kao zagranični ljubitelj nogometa (posljednjih godina doduše samo iz fotelje), ali i dugogodišnji novinar, ne sjećam se jačeg pumpanja atmosfere uoči bilo kojega sportskog događaja. To nema veze s nogometom i sportom. Sve se čini da netko priželjkuje nerede na utakmici ‘visokog rizika’ i da režija ide prema tom cilju. Pa kome bi neredi mogli koristiti? Oporbi da još jednom optuži standardno smušenu vlast za nesposobnost. Srpskoj reprezentaciji, koja bi tako najlakše mogla do bodova protiv favorita. Ali i svima koji se protive normalizaciji odnosa Hrvatske i Srbije. Zamrznute li se nogometni status quo, opet bi se na neodređeno vrijeme odgodilo osnivanje regionalne nogometne lige, pa će mali šerifi i dalje gospodariti svojim malim klubovima, bez straha od konkurencije iz država bivše Jugoslavije. Glavno da se u džep stavi pinkica od transferica…

Ako Mamića i Milanovića ostavimo izvan konkurencije, ovih se dana za izjavu tjedna bori dvojac koji evocira uspomene na bivšeg premijera – Miomir Žužul i Vilim Ribić. Žužul je na suđenju Sanaderu ustvrdio da za stranački crni fond nije čuo, da mu Sanader nikada nije spominjao Fimi mediju te da je za nju čuo mnogo kasnije, iz medija. To je onaj isti vjerodostojni Žužul koji je na tajnom, ali raskrivenom opernom izletu u Veroni sa Sanaderom i Čovićem dogovarao prodaju Plive. A njegov protukandidat Ribić tvrdi da je Sanader bio veći socijaldemokrat od Milanovića. Eto kako se stara prijateljstva i savezništva ne zaboravljaju.

Moj vršnjaci još se sjećaju Calimeru, simpatičnoga crnog pilića, manjinca koji se žalio na nepravdu. Calimera su u utorak glumili sudionici HDZ-ovoga okruglog stola o novom porezu na nekretnine, nazvanom ‘Pravda ili nepravda’. Naravno da su ga calimerovski okarakterizirali nepravednim. Šalu na stranu, bilo je tu i ozbiljnih prognoza. Željko Lovrinčević vjeruje da će uvođenje poreza srušiti cijene nekretnina za 10 posto te da će taj pad proizvesti dalje smanjenje osobne potrošnje za 1,5 do 2 milijarde kuna, kao i pad BDP-a od 0,5 posto.

  • Porez na nekretnine trebalo je uvesti 2006. i 2007. godine u vrijeme nekretninskog buma, ali tada nije bilo spremnosti za to. Sad je težak trenutak – kaže Lovrinčević. Prikupljanje poreza stvorit će visoke troškove, ali i velike gubitke na vrijednosti imovine. Zaista, mogla bi to biti prava pravcata nepravda.

Šef sisačkog HDZ-a Željko Krapljan optužio je sisačko-moslavačku županicu Marinu Lovrić-Merzel da je na temelju lažne dijagnoze obavila liposukciju na račun HZZO-a. Ona je to demantirala i svoju tvrdnju potkrijepila medicinskom dokumentacijom. Još je novinarkama pokazala ožiljke od operacije bruha. No nije mogla dobiti veći kompliment, kad joj je i najžešći politički protivnik i ne htijući javno priznalo da izgleda kao da je bila na liposukciji.

Boris Vujčić postao je u ponedjeljak četvrti guverner HNB-a koji ima potpis na hrvatskim novčanicama. Počeo je skromno, s 10 i 20 kuna. Većinu važećih novčanica potpisao je njegov prethodnik Željko Rohatinski u prethodnih 12 godina. Ante Čičin Šain nije imao prilike potpisivati kune, jer je guvernerovao u vrijeme hrvatskog dinara, a svoj potpis nije trebao vježbati ni Marko Škreb. Većina novčanica kuna iz prve serije, s potpisom tadašnjega guvernera Pere Jurkovića, do danas je povučena iz opticaja. No guverner koji je uveo kunu još ima svoj potpis na najvrednijim novčanicama – od 500 i 1000 kuna. Kako ih malo trošimo, nije bilo potrebe za novim izdanjima još od svibnja 1994.

Robert Ježić napokon je pristao smanjiti svoj udjel u Diokiju na samo jedan posto, a ključni će vjerovnici svoja potraživanja pretvoriti u vlasništvo. To je slavodobito izjavio ministar gospodarstva, smatrajući da je tako zakućena trakavica u vezi s Diokijem. No, nije to rekao Vrdoljak, nego njegov prethodnik, danas zabranjeni ‘pi-pi-vrh’ Čačić, i to prije točno godinu dana. Papir možda trpi sve i svašta, ali zato može biti neugodan svjedok ispravnih političkih obećanja i obmanjivanja javnosti. Čermak, naime, ovih dana pregovara o kupnji Diokija, i to baš s ‘razvlaštenim’ Ježićem. Kupuje li general samo jedan posto tvrtke?