Mislim da odgovor na to pitanje najbolje daju naši studenti, koji se pitaju ima li poslovna etika smisla u kontekstu u kojem živimo, gdje se te dvije riječi čine oprečnim. Takvo stajalište sigurno obeshrabruje, posebno zato što ti mladi ljudi još nisu ni ušli u poslovni svijet, a već su uvjereni da svi varaju, kradu i rade nepošteno. Svjesni smo da nema previše dobrih primjera u praksi, ali takvo bi nas stajalište sve trebalo zabrinuti.
Evo jednoga banalnog primjera. Preispisivanje koje počinje već u osnovnoj školi opravdava se jer ‘svi to rade’, a oni koji prepisuju nazivaju se ‘snalažljivima’. Kada biste imali svoje poduzeće, bi li vam bilo svejedno koga ćete zaposlit? Bi li vam bilo svejedno što za vas možda radi varalica koji nekome može prodati tvrtkine podatke? Tko želi u svom poduzeću zaposlit takve ‘snalažljive’ osobe? Kada stvari postavimo tako praktično, mislim da nikome ne bi bilo svejedno kakvog je moralnog integriteta budući zaposlenik.
Takvo razmišljanje dovodi do pitanja tko će imati više snalažljivih, zato i ne začuđuju rezultati jednog istraživanja o tome što najviše cijene hrvatski građani. Na prvih pet mjesta su bogatstvo (46,8 posto), uspjeh (34,3 posto), moć (23,1 posto), društveni položaj i zdravlje, a neke druge su vrijednosti nevažne. Ne cijeni se marljiv rad (10,8 posto), savjesno i profesionalno obavljanje posla (5,6 posto), čak ni samostalnost (3,8 posto), a za budućnost ekonomije znanja poražavajuće posljednje mjesto drži samoobrazovanje sa samo jedan posto građana koji ga cijene. Rezultat takve ‘snalažljivosti’ porazan je za budućnost.
Uvijek je moguće, ali takvih primjera nema dovoljno i o njima se ne piše, oni nisu skandalozni, oni ne pune stupce, nisu zanimljivi javnosti. Takva poduzeća možda ne uspjevaju brzo stići na vrh, ali ne traju samo ‘jedno ljeto’, drže se svojih vrijednosti i postižu dugoročne rezultate.
U sklopu jednog istraživanja bilo je i pitanje tko bi trebao riješiti koji problem i na kojoj razini vlasti. Primjerice kada pitate tko se treba brinuti o organizaciji škole, pomoći obiteljima s više djece, odgovor je – država. Kada pitate čija je briga socijalna pomoć, zdravstvo, rješavanje stambenog pitanja, odgovor je opet – država. Na pitanje tko može i treba rješavati pitanje korupcije i kriminala čak 82,9 posto ljudi očekuje da i to riješi država, tek 0,7 posto građana odgovara da bismo i mi kao pojedinci mogli nešto uraditi. Kada pitamo može li se nešto riješiti na županijskoj, odnosno lokalnoj razini (mi smo pred lokalnim izborima), postoci drastično padaju, a kada pitamo možemo li mi kao građani nešto učiniti, postotak se približava nuli. Bojim se da su ta očekivanja prevelika, nerealna i dio prošlosti koja ne priznaje da svaka razina vlasti i svatko od nas mora preuzeti dio odgovornosti.
Vjerujem da se to sve više mijenja u pozitivnom smjeru i da sve više poduzeća prepoznaje važnost etičkog poslovanja. Možemo istaknuti nekoliko stranih poduzeća koja su se iskazala kao dobar poslodavac u odnosu prema djelatnicima, od visine plaće do uvjeta rada, što im je omogućilo da zaposle najbolje. Možda je njima lakše jer nisu opterećeni kumskim i rodbinskim vezama, kombinatorikama, korupcijom nego djelatnike, dobavljače i partnera odabiru prema poslovnim kriterijima. To je dobra vijest za manje poduzetnike-dobavljače, koji se na tržištu mogu održati jasno postavljenim kriterijima, koji podrazumijevaju znanje, sposobnosti, poštenje. Takvih iskustava ima dosta.
