Zašto je dobro znati strani jezik ili dva? Ne samo zato da se ne osramotite kao zastupnica Antičević u Europskom parlamentu, nego jednostavno – da sudjelujete u životu današnjice.
Kad je moj naraštaj (1981.) odrastao, engleski se napokon počeo podrazumijevati. Drugi strani jezik, nažalost, bio je opcionalan, a većina roditelja smatrala je ipak da je to preveliko opterećenje za djecu. Puštali su nas radije da igramo gumi-gumi i lovimo žabe u staklenke po poljima, da se igramo rata (prije nego što je pravi rat počeo), da vozimo bicikl i dolazimo kući nakon zalaska sunca razderanih koljena i hlača, s lovačkim pričama o tome kako je susjedov sin vozio tatin auto.
To je bilo vrijeme prije kompjutorskih igrica, vrijeme prije televizora u dječjim sobama, vrijeme kad nas je uspavljivao jedan crtić prije Dnevnika. Vrijeme prije nego što je demokracija otvorila prozor u svijet i vrijeme prije nego što smo shvatili da hrvatski jezik govori samo četiri milijuna ljudi, a razumije ga još poneki milijun zahvaljujući srodnosti nekih slavenskih jezika.
Danas, 30 godina poslije, doslovce poludim kad mi neki moj vršnjak ili čak, ne da Bože, mlada osoba kaže da ne zna engleski. ‘Što se čudiš’, pita me moja prijateljica, vlasnica škole stranih jezika, ‘pa Hrvati ne znaju ni vlastiti jezik!’
