Osnovni zadatak bio je stvaranje prostora koji na neki način ima osobnost, koji odražava mene, moju estetiku i pristup. Željela sam atelijer koji je dobar okvir za moj autorski rukopis, a svojim rješenjima tvori jedinstveni organizam s onim što ja i umjetnici koji će u njemu izlagati žele pokazati. Srećom, moja kći i ja oduvijek se dobro razumijemo, ona dobro poznaje moj način razmišljanja i dizajn, što je i dokazala. Moji su naputci bili samo da želim izvrsnu rasvjetu koja ističe, a ne mijenja boju modela, minimalizam u dizajnu koji omogućava brze izmjene sadržaja, bez skupih rješenja, s obzirom na privremenost upotrebe prostora, a i krizno vrijeme u kojem živimo.
Sposobnost promjene najvažnija je. Mijenjanje sebe, svojih stajališta, pa i estetike neophodno je jer inače čovjek stoji, a ubrzo potom nazaduje. Raditi u maniri, u nekoj uvijek prepoznatljivoj šabloni, u bilo kojem polju djelovanja ne zvuči mi kreativno i postaje dosadno. Zato je istraživanje i vječno učenje i dalje konstanta u mom poslu.
Osnovno je poštovati ljudsko tijelo i bez obzira na tip konstrukcije stvoriti model koji je pri nošenju ugodan. Inače, materijal i njegova svojstva moja su polazišna točka koja nekoj još neizoštenoj viziji daje poticaj. Za mene je odabir materijala prvi i najvažniji korak, a s obzirom na to da danas postoje brojni tehnološki inovativni materijali, nužno je upoznati sva njihova svojstva prije početka dizajniranja. U konačnici dizajn treba biti dosljedan ideji i stilski pročišćen.