Čovjekov najbolji prijatelj
Nakon što je pas Miško mučki ubijen jer su ga još uvijek neimenovani počinitelji natjerali da proguta petardu (koja mu je onda eksplozirala u ustima), nakon što je momak ljutit na svoju djevojku za osvetu bacio njezina pekinezera s prozora drugoga kata, nakon što su psi ostavljani tijekom skijaških praznika da se smrzn, počelo se vikati, prijetiti. No je li se počelo kažnjavati? Nisam sigurna, no čini se da su nas aktiviste za prava životinja kažnjavati počele individue kojima smeta što se, očito, želi stati na kraj vremenu kad se legitimno moglo maltretirati slabije od sebe, pa su se tako ovih dana pojavili navodi o otrovu postavljenom po mnogim zagrebačkim naseljima.
Nevjerni Toma kakav jesam, isprva sam odmah nula rukom na bombastične medijske napise: pa tko bi živ postavljao otrov po parku gdje se mogu, uostalom, igrati i djeca? I zašto? No histerija nije jenjala i, moram priznati, kad je moja prijateljica koja je zimis udomila psića iz virovitičkog sklaništa pisala na Facebooku o tome kako joj pada na pamet da svoju kujicu u šatnju vodi ‘po zraku’, shvatila sam da se već danima osjećam – jednako. S jedne se strane pitam jesmo li svi žrtve površnoga medijskog terorizma (sad su psi popularni, pa je sve prijetnja njihovu uzvišenom veličanstvu čovjekova najboljeg prijatelja), a s druge me moja ludačka ljubav prema moja dva psa tjera na dodatni oprez pa se sad, dok se šećem po obližnjem parku, ponašam kao da smo na bojištu: izbjegavam mrak, panično ne mičem pogled s njih dvije da ne bi slučajno nešto progutale mimo moje kontrole, mobitelom fotografiram sve sumnjivo, uključujući ljubičaste zamrznute čarape u snijegu, bačene kobasice i tudi drek.
