s v i j e t

Izbori u Italiji pokazali su da su građani zasićeni dosadašnjim političkim establišmentom i da na njega reagiraju glasovanjem za ekstremnije ili neozbiljne varijante, ali i da još nisu za potpuno odbacivanje ‘mainstream’ politike. Zabrinjava i manjak kvalitetnog izbora.

Ko su parlamentarni izbori u Italiji išta pokazali, pokazali su koliko su tužna vremena nastupila za liberalnu demokraciju. I nače posebna vrsta neizvjesnog cirkusa u kojem je sve moguće, izbori u trećoj ekonomiji Europe ovaj su put ponudili punu sliku krize političkog sustava, pa i ekonomskoga, doduše u obliku specifične mediteranske karikature. Nakon dva dana glasovanja Talijani nisu došli do pobjednika izbora, ali svijet mnogo više od kvalitete eventualne talijanske vlade i njezina programa zanima samo jedno – što će reći investitori. Tako je svrha izbora napokon ogoljena, oni su tu da zadovolje očekivanja famoznih investitora i ostalih vlasnika kapitala, strepi se pred njihovim reakcijama. Njih, naime, zanima samo hoće li i kako Italija vraćati kredite i hoće li moći uzeti nove. Naravno, viđenim nisu zadovoljni. Prema svemu sudeći, nijedna politička skupina nije dobila dovoljno glasova za kreiranje stabilne vlade, zbog čega svjetske novčare trese nedoumica tko će (i hoće li uopće) provoditi sve one učinkovite rezone radi što bezbolnijeg vraćanja nagomilanih kredita. U skladu s drhtavicom ulagača prinosi na 10-godišnje obveznice drastično su skočili, čak za 44 bazna boda, na 4,92 boda, a onda su se malo poslije slegnuli na 4,7 posto. Burza u Milanu pak kliznula je za pet posto, što je trend zabilježen i na drugim burzama, poput londonske, berlinške i pariške.

Kolorita u talijanskoj politici nikad ne nedostaje, ali ovaj su se put Talijani nadmašili davši komičaru Beppo Grillu fantastičnih 25,55 posto glasova, zbog čega je njegova Stranka pet zvijezda ostvarila najbolji pojedinačni rezultat i postala najjača u Italiji. Ni sav mulj i kontroverzije prikupljani desetljećima nisu bili dovoljni da se pokopa Silvio Berlusconi, koji je sa Narodom slobode prikupio sasvim solidnih 29,1 posto glasova, samo 0,4 posto manje od koalicije lijevog centra na čelu s Pierom Luigiem Bersanijem. Talijani, dakle, misle da je sve to zabavno, što je glasovati za tipa koji tvrdi da će Italiju voditi GPS kao i za čovjeka za kojeg se godinama lijepe sve vrste optužnica, sudskih procesa, skandal, gafova i, jednostavno, obilne količine neukusa. Svi problemi krize nisu, čini se, dovoljno uvjerili prosječnoga građanina Italije u sasvim suprotno: da je situacija iznimno ozbiljna i da bi možda trebao bolje razmisli koga želi na čelu države umjesto da glumata tobožnji inat. Koliko je to pametan pristup, moglo se vidjeti u jednoj njima bliskoj zemlji.

Izbori su tako, kao što se uglavnom predvidalo, doživjeli potpun neuspjeh jer je vjerojatnost za sastavljanje održive vlade vrlo mala, gotovo je nema. To pak znači još malo bacanja novca na nove izbore i produljenu nestabilnost u jednom od težih trenutaka za Italiju. Međutim, najvažnije je da ljudi vide smiješnu stranu toga i da se dobro zabavljaju.

Prema nekim analitičarima, antipolitičar Grillo mogao bi na ponovljenim izborima proći još bolje. Procjenama o uspjehu ili neuspjehu dviju ‘ozbiljnih’ stranaka pak nitko se i ne usudi nabaviti. Dosadašnji premijer Mario Monti, bankarski tehnikrat gotovo izravno instaliran u interesu tržišta i ulagača, jedini je od relevantnih suprtnika postigao nedvosmislen rezultat, Građanski izbor osvojio je samo 45 mandata u Donjem domu Parlamenta (10,56 posto), uspoređeno s 340 lijevih demokrata, 124 Belusconijeva desnog centra i 108 Beppa Grilla, čijih ‘pet zvijezda’ znači javno gospodarenje vodom, ekološku osviještenost, internet, javni prijevoz i razvoj. Nijedna koalicija nije osvojila većinu od 158 mandata u Senatu, tijelu s jednakim legislativnim prerogativima. Lijevi centar osvojio je 119, desni 117, Grillo 54 i Monti 18 zastupničkih mjesta u Gornjem domu, daleko od potrebnog broja, premda brojke variraju.

Berlusconi se izjasnio protiv novih izbora i pozvao na smisao za odgovornost ‘za dobro Italije’, ali istodobno je odbacio suradnju s Montijem čiju politiku rezova i štednje smatra odgovornom za recesijsku spiralu, rast nezaposlenosti i prevelik dug. Ipak, ostavio je prostor za veliku koaliciju s lijevim centrom, no to su demokrati prema prvim reakcijama odbacili, a Grillo se zasad nije izjasnio o svojim preferencijama. Prično je sigurna pretpostavka da koalicija s Berlusconijem, koji predstavlja sve ono protiv čega se Grillo izjasnio, ne dolazi u obzir. Načelna mogućnost tako postoji samo u suradnji s lijevim centrom, iako malena.

Izbori su jasno pokazali nekoliko stvari, koje koliko zabrinjavaju, toliko i zbunjuju. Upravo kao i drugim zemljama Europe, građani su s jedne strane zasigurni dosadašnjim političkim establišmentom i na njega reagiraju ili glasovanjem za ekstremnije varijante ili s druge strane, u talijanskom slučaju, za prilično neozbiljne kandidate bez jasnog programa ili minimalnog iskustva u vođenju ičega osim TV emisije. Istodobno, ta razočaranost još ne znači potpuno odbacivanje ‘stožernih’ političkih opcija, izražavanje nezadovoljstva ne preteče se na izborima u debakl i poraz ‘mainstream’ politike. Treće, i ovaj put zabrinjava manjak kvalitetnog izbora, odnosno nezainteresiranost ozbiljnih autsajdera s eventualno radikalno drugačijim, inovativnim programima za ulazak u političku arenu.

Međunarodna zajednica i tržišta posebno su razočarani neuspjehom ‘svoga konja za trku’ Marija Montija, čije mjere za stabilizaciju zemlje očito nisu naišle na odobravanje građana. Samo je malo manje na nož primljena vijest o zapravo fantastičnih gotovo 30 posto za skandalima opštećenog Berlusconija.

‘Perspektiva veoma zabrinjava i ne sugerira nadu u talijansku budućnost’, stoji u komentaru nemačkog Tagesspiegela. ‘Daleko smo od lijeka za Berlusconijevu bolest.’ Drugim riječima, ljudi zasad i dalje samo znaju što ne žele. Drugi dio priče, osjećanje onoga što se želi, ostaje ne definiran, što otvara prostor ljudima poput Grilla, ali i otežava ukupnu situaciju te je čini neizglednim.