ČETIRI NAJEKSPONIRANIJA PRIJEDLOGA

Gabrić je pristaša osnutka takozvane ekspertne, tehnomenadžerske vlade, jedine koja može donijeti ekonomski preokret. Tvrdi da će takav preokret prije napraviti petorica stručnjaka nego svi vladajući i oporbeni ministri zajedno. Hrvatska društvena, razvojna i ekonomska platforma održiva je sa sedam milijuna stanovnika, što nije nedostižno. Međutim, tu brojku nećemo dostići ako se ne razvije strategija nacionalne populacijske politike.

Među predlagateljima uvijek bude i ekshibicionista željnih pet minuta slave, ali u sve dubljoj krizi aktivizam i osobni angažman intenzivniji su i kvalitetniji. Postajemo civilno društvo.

Znate već onu mudru o kralju i podanicima: kad se narod bunio da su porezi preveliki, da ih kralj tlači, naredio je da se porezi povećaju i da se narod stisne još jače. Kad je narod utihnuo, kralj je panično smanjio pritisak svjestan da se nešto sprema u tišini. Ali, vraga, što kad Hrvate ne možeš ugurati ni u takve klasike? Da, pritisak raste, ali Hrvati se ne bune. Šute, ali ne prijete. Štoviše, sami smišljaju modele izlaska iz beskonačne depresije. Povijest još nije zabilježila toliku količinu beznada ili su jednostavno dignuli ruke od bezidejne vlasti? Model GOH-a (Građani oporavljaju Hrvatsku), Nacionalni forum Nikice Gabrića, pokret Zajedno, HNB-ovo aktiviranje u osmišljavanju povratka na staze rasta ideje su koje su zauzele mnogo medijskog prostora. Zasad samo to. No dovoljno da se zapitamo što to ne valja u hrvatskoj slici.

Sergej Bulić, jedan od inicijatora GOH-a, kaže da je angažman zapravo isprovociran. – Netko mora imati ideje kad ih već vlast nema – kategoričan je. Kaže da su još početkom 2000-ih izrađivali scenarij razvoja Hrvatske i već su tada održali prezentaciju pred svim relevantnim državnim institucijama, ali nitko nije maknuo prstom. Poslije je isplivalo nekoliko raznih strategija, nijedna cjelovita i povezana. Povijest se ponavlja: ni pet godina od početka krize nije izronio suvisao plan za izlazak iz recesijskoga ‘perpetuuma mobile’. A na tuđe se ideje ne lijepe. – Svi smo mi poduzetnici, mnogi opterećeni suludim kreditima, zato smo počeli analizirati zašto je to tako. Postalo nam je jasno da smo obrali bostan, ali željeli smo osmisliti model koji bi bar našim ‘limačima’ jamčio život u pravednijem društvu. Tako je rođen GOH, sustav reprogramiranja obveza, koji se uz to pokazao dobrim zamašnjakom oporavka. Koliko je Vlada inertna i nezainteresirana, pokazuje i to što smo nudili da program predstavi kao vlastiti, samo da se počne raditi na njemu, da se nešto pokrene. Nije išlo – rezigniran je Bulić.

Slične je pobude imao najpoznatiji oftalmolog Nikica Gabrić, koji već dugo koketira s politikom. Iznerviran neodgovornošću i inertnošću vlasti, oko Nacionalnog foruma okupio je predstavnike različitih svjetonazora i političkih ideja kojima je zajednički ‘otpor prema gluposti, nekompetenciji i inertnosti vlasti’.

Strategija razvoja Hrvatske državnim intervencionizmom podrazumijeva reviziju privatizacije, oživljavanje brodogradilišta, buđenje ulaganja i građevinarstva, reaktiviranje poduzeća otjeranih u stečaj, zajamčen otkup poljoprivrednih proizvoda, sve to uz državni poticaj. Donosi se novi zakon o HNB-u koji služi kao alat za servisiranje financijskih tokova. U idućih deset godina BDP ukupno raste 20 posto.

Temelj su oporavka rast konkurentnosti i privlačenje izravnih inozemnih ulaganja, i to rastom produktivnosti, odnosno smanjenjem cijene rada i jačanjem politike koja utječe na ulaganja i poduzetništvo. To uključuje i korporativno upravljanje državnim poduzećima, pristup financijama (uključujući dijaspore), potporu malim i srednjim poduzećima, ljudski kapital utemeljen na znanju, fleksibilne oblike rada i inovacije.

Sugerira li taj odmak od višegodišnje navade da se Markov trg samo kritizira (umjesto toga padaju konkretni prijedlozi) da je sve otišlo k vragu? Da smo dignuli ruke od vlasti? Odustali od očekivanja i preuzeli stvar u svoje ruke?

Sociolog Darko Polšek sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta iz idejnog angažmana pojedinaca ili institucija ne iščitava senzaciju. – To ne znači da smo dignuli ruke od Vlade i da očajavamo. Rekao bih da to govori o tome da postajemo civilno društvo u kojem svatko nudi svoje rješenje. I to je dobro. Možda pojedinci očajavaju, no njihov očaj govori samo o tome da od Vlade očekuju nemoguće: da riješi sve nagomilane probleme i ponudi instant-rješenje za sve. Na svijetu nema vlade koja bi to mogla učiniti.

Babić tvrdi da nam umjesto raznih prijedloga upitne provedivosti hitno treba skupina interdisciplinarnih stručnjaka koji bi dobili zeleno političko svjetlo da napokon provedu nužne rezove – za koje je oduvijek izostajala bilo kakva politička volja. Očito nikad nismo bili u takvoj krizi u kakvoj je prije 25 godina bila Irska. Davne 1987. na temelju konsenzusa političkih stranaka irska je vlada umjesto pokretanja velikih kejnezijanskih javnih projekata podupirala tržište osnivanjem inkubacijskih i inovacijskih centara kao pokretača industrijske aktivnosti, jačala veze između istraživačkog sektora i industrije, unapređivala umreživanje poduzeća, povisivala razinu obrazovanja i ulagala. Babić rezignirano zaključuje da nam očito još nije toliko loše da bismo konsenzusom pristali na žrtve.

Buliću je pak jasno da GOH nema velike izglede, prije svega zato što traži potpuno nov koncept razmišljanja, za što smo svi još manje spremni nego za klasične rezove. Što je onda preostalo? Ako ćemo biti neozbiljni, a na to imamo pravo jer je takva i politička elita, imamo tri mogućnosti: poput naslova domaćega dokumentarca zaključiti: ‘Nije ti život pjesma Havaja’; uzdati se u Krležinu ‘Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo’. Ili jednostavno čekati EU. Pa kak bu.