-
Koliki je izazov biti prva u povijesti imenovana znanstvena savjetnica predsjednika Europske komisije? Kako ste se snašli i što ste ostvarili od zacrtanih planova u proteklom godinu dana? – Biti na takvu položaju uvijek je izazov, no navikla sam se na to jer sam obavljala dužnosti glavne znanstvene savjetnice škotske vlade. Uobičajeno je da su vam ljudi isprva neskloni jer ste ‘novi dijete u kvartu’ i ne znaju kako ćete utjecati na njihov život. Ali u EK dočekali su me raširenih ruku i, što je najvažnije, članice EU podupiru moju ulogu. Iako bi se potpora znanstvene zajednice mogla uzeti zdravo za gotovo, vrlo sam zadovoljna što je poslovni svijet zainteresiran za suradnju sa mnom. Prvu godinu trebalo je uložiti mnogo truda u uspostavljanje funkcije prve glavne znanstvene savjetnice, počevši s temeljnim organizacijskim i kadrovskim pitanjima do uspostave kontakata i mreža s ključnim znanstvenim i političkim partnerima iz cijele Europe.
-
Predavalni ste na sveučilištu trideset godina, bavili se istraživanjima na području molekularne biologije, dobili važne nagrade u Velikoj Britaniji… Koje je bilo vaše zadnje radno mjesto prije nego što ste došli u Europsku komisiju? – Prije pristupanja EK služila sam pet godina kao glavna znanstvena savjetnica škotske vlade i na neki je način taj posao bio sličan trenutačnome. Ipak, do danas sam zadržala svoj molekularni laboratorij na Sveučilištu u Aberdeenu, ne samo zato što volim istraživati nego zato što je važno stajati objema nogama čvrsto na zemlji kada dijelim znanstvene savjete Vladi.
-
Što vas je kao znanstvenicu nadahmulo da prihvatite mjesto prve glavne znanstvene savjetnice predsjednika Europske komisije? – Uzbudljivo je moći dijeliti znanstvene savjete politici koja utječe na život 500 milijuna ljudi. Ali taj mi položaj također omogućuje promidžbu europske znanosti i naše izvrsnosti kao kontinenta čije je bogatstvo utemeljeno na istraživanju i inovacijama. Ne možemo se natjecati s ostatkom svijeta tako da budemo jeftiniji, nego da budemo pametniji. Važno je da i političari i građani budu svjesni toga.
-
Jeste li sami birali tim s kojim surađujete? – Moj je tim vrlo malen. Moram biti osjetljiva na to da okrutnost ovih vremena ne dopušta dovođenje kadrova na nove položaje. Sve članove velikodušno su ustupile njihove matične organizacije unutar i izvan EK i Ureda predsjednika, koji je pružio administrativnu potporu. Moji su suradnici izvršni i odlično se dopunjuju.
-
Kako surađujete s članicama EU u znanosti, inženjerstvu i tehnologiji? – Kad savjetujem predsjednika Barrosa, ne djelujem u izolaciji, nego uzimam u obzir kompetencije zemalja članica. Uspostavila sam, primjerice, blisku suradnju s nacionalnim akademijama preko EASAC-a, Europskog znanstveno-savjetodavnog akademskog vijeća, tako da mogu imati izravan uvid u bogatstvo njihove ekspertize. Također sam u izravnom kontaktu s istraživačkim organizacijama i sveučilištima diljem Europe, od kojih sam posjetila mnoge. U kontaktu sam i s ministrima znanosti zemalja članica. Ne bih mogla obavljati svoj posao ako oni ne bi smatrali da ono što radim stvara dodatnu vrijednost za sve.
-
Konkurentnost je jedan od imperativa ekonomije. Koji je položaj EU u svijetu kad je riječ o znanosti i kakva će u budućnosti biti njegova znanstveno-tehnička politika? – Ukratko, Europa je prva u svijetu na mnogim znanstvenim područjima. Treba samo pogledati popis dobitnika Nobelove nagrade iz zemalja članica Unije. Naša je infrastruktura apsolutno jedinstvena, uzmimo, primjerice, CERN u Ženevi. Samo smo zahvaljujući europskoj suradnji mogli sagraditi veliki hadronski sudarač, LHC, najjači svjetski akcelerator čestica, i sad istraživači iz cijelog svijeta dolaze u Europu postaviti nove granice znanosti. Sljedeći Unijin okvirni program za istraživanje i inovacije ‘Horizon 2020’ učvrstit će dodatno naš položaj, i to većinom stvarajući veze između znanosti i gospodarstva.
-
Zbog izjave da se rasprava o genetički preinačenim organizmima ne vodi na temelju znanstvenih dokaza nego emocija i da ćete se zauzimati za GMO u EU zapamtili su vas i oni koje ne zanima politika. Možete li reći zbog kojih emocija većina stanovnika Europe ne želi GM-hranu? – Najprije ću vas ispraviti: ja ne zagovaram GMO, zagovaram dokaze. Zaključila sam da ne postoji dokaz da je genetički preinačena hrana štetnija od konvencionalno uzgojene, jedenje je riskantno. Zato želim racionalnu raspravu utemeljenu na znanstvenim dokazima. Nemam nikakav problem s tim da ljudi, posebno političari, kažu da iz etičkoga ili kojega god razloga ne žele GMO, to je u redu. Samo ne želim da kažu da se njihova tvrdnja temelji na dokazima jer nijedan znanstveni dokaz to ne sugerira. Želim da ljudi budu transparentni o svojoj motivaciji kad odbijaju GMO. To bi mnogo pomoglo raspravi, više nego sugeriranje da nešto nije u redu sa znanstvenim dokazima.
Ne zagovaram GMO, zagovaram dokaze
Istraživali ste GMO, ali izjavili ste da ne želite reći ljudima da nema rizika, nego da on postoji koju god hranu jedemo. Je li to ograđa od odgovornosti ako se uskoro dođe do štetnosti genetički preinačene hrane? – Time ste dotaknuli važnu stvar – načelo opreza. S time se slažem i potpuno razumijem kad ga političari upotrebljavaju ako ima malo dokaza, ako ih nema ili su kontradiktorni. Ali ovdje to nije slučaj. Dokazi za GMO čvrsti su. To se također razvija s vremenom i svakako sam za istraživanje bude li pokazatelja da bi neke tehnologije GMO-a mogle prouzročiti problem. Međutim, odbacujem da se načelo opreza rabi kao izlika kad ljudi zapravo ne žele tehnologiju, primjerice zbog poslovne prakse povezane s tim. Zaključak je sljedeći: tehnologija GMO-a u velikom se postotku upotrebljava u drugim dijelovima svijeta i takvo stajalište mnogih zemalja članica ozbiljno utječe na međunarodnu trgovinu. S devet milijardi ljudi na svijetu, koliko će ih biti do 2050., koji trebaju biti nahranijeni, možemo li si priuštiti ignorirati instrumente koje imamo i reći ‘ne’ ključnoj tehnologiji samo zbog osjećaja nelagode? Ja kažem ‘ne’.
Jeste li prije dolaska u Europsku komisiju imali doticaja s politikom? Mogu li se znanstvena pravila primijeniti u politici, kojoj su temelj diplomacija i kompromis? – Nikad nisam bila političarka, ali kao glavna znanstvenica škotske vlade naučila sam mnogo o sučeljavanju znanosti i politike. Prema mojem iskustvu, političari su itekako zahvalni za bilo kakav znanstveni potporu koju mogu dobiti, pogotovo jer je mnogo tehničkih detalja u pitanju. Uvijek kažem da je politika utež.
Koji su konkretni planovi za poticanje razvoja znanosti i tehnologije u EU? – Budući da nema dovoljno prostora za detalje, istaknut ću dvije stvari. Prvo, ERC, Europsko istraživačko vijeće, koje je vizionar u podupiranju najizvrsnije znanosti bez obzira na to o kojoj je disciplini riječ i radi li se o mladom ili starom znanstveniku. Iz razgovora s kolegama na drugim kontinentima znam da se ostatak svijeta divi Europi, što ćemo znatno povećati s pomoću ‘Horizona 2020’. Drugo je nov pristup inovacijama: Europska komisija uvodi instrumente da bi ‘uzgojila’ inovacije pod krovom Research Framework Programme za potporu malom i srednjem poduzetništvu, koji su kralježnica ekonomije. Europski institut inovacija i tehnologije (EIT) također je važan u tom kontekstu.
Što znate o hrvatskoj znanosti i znanstvenicima? Jeste li surađivali s njima? – Iskreno, nikad nisam bila u Hrvatskoj, ali znam da je izvrsna znanstvena nacija i veselim se što ću je uskoro posjetiti.
Kakve kontakte imate s Hrvatskom, koja će uskoro postati članica EU? – Upoznala sam ministra znanosti na nedavnom sastanku Vijeća kompetitivnosti i počela sam dobivati pozive iz Hrvatske, što je dobar znak.
Znate li da Hrvatska želi postati zemlja znanja? Što prema standardu EU znači biti zemlja znanja? – Htjela bih da se sve zemlje članice EU mogu nazvati zemljama znanja. U tom smislu Hrvatska je primjer koji treba slijediti. Doista se nadam da znanost stavlja na vrh popisa prioriteta, što je vidljivo jer razmišlja o imenovanju glavnoga znanstvenog savjetnika hrvatske vlade.
