Manual

Doviđenja, gospođo, vidimo se iduće godine!” pozdravlja liječnik pacijentu pri odlasku iz rodilišta. ‘A, ne više, doktore!’ odgovara žena. ‘Moj muž i ja napokon smo otkrili odakle to dolazi.’ Možda nam takvi vicevi uskoro više neće biti smiješni. Naime, smiješno nam je samo ono što je jako neobično.

Moja znanica koja s ponosom ističe svoju konzervativnost tvrdi da je njezina prijateljica svojedobno došla k liječniku s čudnim bolovima u trbuhi. Ispostavilo se da su u pitanju trudovi te je, na svoje beskrajno čuđenje, isti dan rodila. Najzanimljivije je zapravo to da moja konzervativna znanica tu priču ne smatra nimalo bizarnom. Jer zašto bismo, tumači mi ona, svi morali sve znati i razumjeti. No ono što je kod nas zasad samo vic ili bizarnost u nekim je istočnim zemljama prilično uobičajeno stanje. U ‘Nevjernici’ i ‘Nomatkinji’, a pogotovo u ‘Djevici u kavezu’, Ayaan Hirsi Ali opisuje mlade muslimanske djevojke koje se međusobno hvale upravo time što ne znaju apsolutno ništa o seksu.

Kako sada stvari stojte, i mi idemo u tom smjeru. Većina je Hrvata, čini se, konzervativna i snažno brani svoj nacionalni i religijski identitet. A ideje nacije i religije, prema definiciji, nespojive su s idejom bilo kakve ravnopravnosti. U srži svake načije, ne samo njemačke, postoji nekakav ‘über alles’. U srži svake religije postoji varijanta prve i najvažnije Božje zapovijedi: ‘Nemoj imati drugih bogova uz mene!’ A taj famozni četvrti modul zdravstvenog odgoja promiče spolnu i rodnu ravnopravnost. Dajte, ljudi, budimo realni! Desni i Crkva nikad, ali nikad, neće prihvatiti ni spolnu ni rodnu ravnopravnost. To se kosi s njihovom najdubljom prirodom.

Svi argumenti koji su se mogli čuti posljednjih mjeseci u beskrajnoj raspravi o zdravstvenom odgoju samo su trla baba lan. Sva pozivana na moral i navodne štetne utjecaje zdravstvenog odgoja skretanje su s teme. Riječ je o tome da postoji načelno neslaganje u temeljima dvaju svjetonazora: konzervativnoga (predvođenoga Crkvom) i liberalnoga (predvođenog ljudima koji se zauzimaju za društvo utemeljeno na razumu, slobodi i humanističkim vrijednostima). I to je problem koji je, bojim se, zasad nerješiv. Apsurdnost situacije pokazala se nedavnim dolaskom one smiješne bakice koja je bila pozvana da podupre konzervativce i koja je na odlasku poručila hrvatskim medijima koji su je uvrijedili: ‘Sve vas bum tužila!’ A ono što je imala reći može se sažeti otprilike ovako: osoba A surađivala je s osobom B koja je navodno pedofil (što još nije dokazano, ali uzimamo kao da jest), stoga je sve ono što je osoba A napravila (recimo kurikul zdravstvenog odgoja) loše. Ukratko, argument ‘ad hominem’. Ono što bakica nigrde nije izravno rekla, ali može se jasno iščitati iz njezina nastupa i ukupnog djelovanja, jest sljedeće: nikakav seksualni odgoj nije vam potreban. Bolje je ne znati nego znati.

Na stranu sad to što je seks oduvijek bio tabu-tema za Crkvu. Na stranu i ružna (možda i pogrešna) pretpostavka da su nekim svećenicima draža djece koja su neupućena u pitanja seksualnog zlostavljanja. Mene najviše zabrinjava poenta da je neznanje bolje od znanja. A to je ona nepomirljivost znanosti i religije na temeljnoj razini.

Na početku Biblije. Starog zavjeta – koji pak počinje Knjigom postanka – stoji priča o izgonu čovjeka iz rajskog vrta. Bog, Jahve, zapovjedio je prvom čovjeku: ‘Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!’ Kad su Adam i Eva ipak jeli s toga stabla, otvorile su im se oči, odnosno spoznali su. Bog ih je zbog toga protjerao iz raja. To je nevjerojatno poučna priča. Kako čovjek može ostati bez Boga? Tako da jede sa stabla spoznaje. Mnogi prirodoznanstvenici iskusili su to. Kad su se ‘najeli’ dovoljno fizike, kemije, biologije, geologije ili astronomske, ostali su bez Boga, Bog je odjednom nestao. Zato Biblija na početku poručuje da je bolje ne znati nego znati. Ali bolje je ne znati samo iz perspektive Boga, odnosno iz perspektive njegovih zastupnika na Zemlji. Iz perspektive čovjeka, naravno, bolje je znati. Zmija koja je nagovorila Evu da uzme prvu jabuku zapravo je simbol ljudske znatiželje. ‘Zmija’ čovjeka nagovara da istražuje, da propituje, da sumnja, da ne sluša autoritete. A to Bog ne voli.

Postoji još jedna komponenta te biblijske priče, prilično važna u kontekstu teme o kojoj pišem. Izgonom iz ‘raja’ čovjek gubi Boga, ali dobiva teret koji mnogi ni danas nisu spremni nositi – osobnu odgovornost. Kad Bog zapovijeda što je dobro, a što zlo, a čovjek samo sluša te zapovijedi, onda on sâm ni za što nije odgovoran. Odgovornost prepušta autoritetu koji je nad njim.

Taj obrazac prepuštanja odgovornosti ponavlja se u totalitarnim režimima, kultovima, ratovima, gdje god je pojedinac podložan autoritarnom vodi. Odabranje autoriteta i preuzimanje osobne odgovornosti događalo se tijekom povijesti vrlo sporo i mukotrpno. Kao kod svih drugih ideja i ovdje su postojali istaknuti pojedinci koji su živjeli ispred svog vremena. No kao masovna pojava, koju je prihvatio mnogo ljudi, ideja odabranja autoriteta i preuzimanja osobne odgovornosti zaživjela je tek s prosjekom, u drugom dijelu 17. stoljeća te u 18. stoljeću. Prosvjetiteljstvo ili doba razuma prirodno se nadovezalo na znanstvenu revoluciju koja je počela sredinom 16. i trajala cijelo 17. stoljeće.

Glavna ideja prosjekom bila je utemeljiti društvo na razumu te preispitati sve ideje proizašle iz tradicije i vjere. Prosvjetiteljstvo je promicalo znanost i skepticizam kao suprotnost praznovjerju i netoleranciji. Zahvaljujući prosjekom danas postoji sekularni humanizam – životno stajalište prema kojem se moral i donošenje odluka temelji na ljudskom razumu, društvenoj pravdi i naturalizmu, a ne na religijskim dogmama i supernaturalizmu. Moto prosjekom bio je ‘sapere aude’ (usudi se znati). Na Božju naredbu: ‘Da se nisi usudio jesti!’ prosjekom su uzvratili: ‘Usudi se jesti!’