STIZE PETI JAHAC APOKALIPSE

Među predlagateljima uvijek bude i ekshibicionista željnih pet minuta slave, ali u sve dubljoj krizi aktivizam i osobni angažman intenzivniji su i kvalitetniji. Postajemo civilno društvo.

Nate već onu mudru o kralju i podanicima: kad se narod bunio da su porezi preveliki, da ih kralj tlači, naredio je da se porezi povećaju i da se narod stisne još jače. Kad je narod utihnuo, kralj je panično smanjio pritisak svjestan da se nešto sprema u tišini. Ali, vraga, što kad Hrvate ne možeš ugu- rati ni u takve klasike? Da, pritisak raste, ali Hrvati se ne bune. Šute, ali ne prijete. Štoviše, sami smišljaju modele izlaska iz beskonačne depresije. Povijest još nije zabilježila toliku količinu beznada ili su jednostavno dignuli ruke od bez- zidejne vlasti? Model GOH-a (Građani oporavljaju Hrvatsku), Nacionalni forum Nikice Gabrića, pokret Zajedno, HNB-ovo aktiviranje u osmišljavanju povratka na staze rasta ideje su koje su zauzele mnogo medijskog prostora. Zasad samo to. No dovoljno da se zapitamo što to ne valja u hrvatskoj slici.

Sergej Bulić, jedan od inicijatora GOH-a, kaže da je angažman zapravo isprovociran. – Netko mora imati ideje kad ih već vlast nema – kategoričan je. Kaže da su još početkom 2000-ih izrađivali scenarij razvoja Hrvatske i već su tada održali prezentaciju pred svim relevantnim državnim institucijama, ali nitko nije maknuo prstom. Poslije je isplivalo nekoliko raznih strategija, nijedna cjelovita i povezana. Povijest se ponavlja: ni pet godina od početka krize nije izronio suvisao plan za izlazak iz recesijskoga ‘perpetuuma mobile’. A na tuđe se ideje ne lijepe. – Svi smo mi poduzetnici, mnogi opterećeni suludim kreditima, zato smo počeli analizirati zašto je to tako. Postalo nam je jasno da smo obrali bostan, ali željeli smo osmisli model koji bi bar našim ‘limačima’ jamčio život u pravednijem društvu. Tako je rođen GOH, sustav reprogramiranja obveza, koji se uz to pokazao dobrim zamašnjakom oporavka. Koliko je Vlada inertna i nezainteresirana, pokazuje i to što smo nudili da program predstavi kao vlastiti, samo da se počne raditi na njemu, da se nešto pokrene. Nije išlo – rezigniran je Bulić.

Slične je pobude imao najpoznatiji oftalmolog Nikica Gabrić, koji već dugo kokeira s politikom. Iznerviran neodgovornošću i inertnošću vlasti, oko Nacionalnog foruma okupio je predstavnike različitih svjetonazora i političkih ideja kojima je zajednički ‘otpor prema gluposti, nekompetenciji i inertnosti vlasti’.

Strategija razvoja Hrvatske državnim intervencionizmom podrazumijeva reviziju privatizacije, oživljavanje brodogradilišta, buđenje ulaganja i građevinarstva, reaktiviranje poduzeća otjeranih u stečaj, zajamčen otkup poljoprivrednih proizvoda, sve to uz državni poticaj. Donosi se novi zakon o HNB-u koji služi kao alat za servisiranje financijskih tokova. U idućih deset godina BDP ukupno raste 20 posto.

Temelj su oporavka rast konkurentnosti i privlačenje izravnih inozemnih ulaganja, i to rastom produktivnosti, odnosno smanjenjem cijene rada i jačanjem politike koja utječe na ulaganja i poduzetništvo. To uključuje i korporativno upravljanje državnim poduzećima, pristup financijama (uključujući dijasporu), potporu malim i srednjim poduzećima, ljudski kapital utemeljen na znanju, fleksibilne oblike rada i inovacije.

Sugerira li taj odmak od višegodišnje navade da se Markov trg samo kritizira (umjesto toga padaju konkretni prijedlozi) da je sve otišlo k vragu? Da smo dignuli ruke od vlasti? Odustali od očekivanja i preuzeli stvar u svoje ruke?

Sociolog Darko Polšek sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta iz idejnog angažmana pojedinaca ili institucija ne iščitava senzaciju. – To ne znači da smo dignuli ruke od Vlade i da očajavamo. Rekao bih da to govori o tome da postajemo civilno društvo u kojem svatko nudi svoje rješenje. I to je dobro. Možda pojedinci očajavaju, no njihov očaj govori samo o tome da od Vlade očekuju nemoguće: da riješi sve nagomilane probleme i ponudi instant-rješenje za sve. Na svijetu nema vlade koja bi to mogla učiniti.

Babić tvrdi da nam umjesto raznih prijedloga upitne provedivosti hitno treba skupina interdisciplinarnih stručnjaka koji bi dobili zeleno političko svjetlo da napokon provedu nužne rezove – za koje je oduvijek izostajala bilo kakva politička volja. Očito nikad nismo bili u takvoj krizi u kakvoj je prije 25 godina bila Irska. Davne 1987. na temelju konsenzusa političkih stranaka irska je vlada umjesto pokretanja velikih kejnezijanskih javnih projekata podupirala tržište osnivanjem inkubacijskih i inovacijskih centara kao pokretača industrijske aktivnosti, jačala veze između istraživačkog sektora i industrije, unapređivala umreživanje poduzeća, povisivala razinu obrazovanja i ulagala. Babić rezignirano zaključuje da nam očito još nije toliko loše da bismo konsenzusom pristali na žrtve.

Buliću je pak jasno da GOH nema velike izglede, prije svega zato što traži potpuno nov koncept razmišljanja, za što smo svi još manje spremni nego za klasične rezove. Što je onda preostalo? Ako ćemo biti neobzirni, a na to imamo pravo jer je takva i politička elita, imamo tri mogućnosti: poput naslova domaćega dokumentarca zaključiti: ‘Nije ti život pjesma Havaja’; uzdati se u Krležinu ‘Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo’. Ili jednostavno čekati EU. Pa kak bu.

Hoće li se naši potomci morati prekvalificirati brzinom svjetlosti jer obrazovni sustav, ma koliko suvremen bio, ne sustiže ritam razvoja suvremene tehnologije koja diktira gotove sve životne procese, a naveliko utječe i na prirodne? Ili će se ostvariti prorocanstvo raznih nostradamusa o trećem tisućljeću kao vremenu veće svjesnosti u kojem će čovjek nadrasti materijalnu dimenziju svojeg postojanja? A možda i umjetnost ponovno doživi renesansu jer će budući proleteri egzistenciju osigurati umjetničkom revolucijom i svi postati umjetnici i kreirati proizvode? Teško je odgovoriti na pitanje što će Zemljani raditi u budućnosti.

Ekonomska kriza i razvoj nove tehnologije ostavili su bez posla sedam i pol milijuna ljudi u SAD-u i 7,6 milijuna u EU. Lawrence Summers, bivši američki ministar financija, najvećim gospodarskim problemom u budućnosti smatra posljedice razvoja nove tehnologije, većima od federalnog duga ili konkurentne Kine. Ekonomist Maarten Goos sa Sveučilišta u Leuvenu u Belgiji tvrdi da su dvije trećine nezaposlenih pripadnika zapadne europske srednje klase žrtve razvoja nove tehnologije. Utjecaj tehnologije na radna mjesta u 20 zemalja analizirao je Associated Press na temelju stajališta ekonomista, IT stručnjaka, proizvođača robota i softvera, direktora te radnika kojima su pametni strojevi konkurencija. Zaključio je da nestaju gotovo svi poslovi koje obavljaju pripadnici srednje klase, oni s godišnjom plaćom od 38 tisuća do 68 tisuća dolara. U proteklih deset godina američki šefovi softverima su zamijenili više od milijun tajnica, broj telefonskih operatera smanjen je za 64 posto, putničkih agenata za 46 posto, knjigovađa za 26 posto… Slično se događa u EU i Japanu. Roboti će do kraja ovog stoljeća učiniti nezaposlenima čak 75 posto američkih radnika.

A dok čekamo prevlast robota, svijetom vlada softver, temelj svih revolucionarnih tehnoloških postignuća današnjice, s pomoću kojeg se obavlja svakovrsni promet: nabava, potražnja, prodaja, kontrola prihoda i rashoda, čak i poslovna špiljunaža. Kad je potkraj 20. stoljeća počeo razvoj IT industrije, a malo poslije i robotike, smatralo se da će pametni strojevi potpuno zamijeniti potrebu za ljudskom snagom u proizvodnim procesima, no malo je tko sludio da je samo pitanje trenutka kad će strojevi početi oponašati ljude i obavljati mnogo složenije poslove od prenošenja proizvoda s jedne proizvodne vrpce na drugu. Roboti su danas najveća konkurencija čovjeku na tržištu rada, isplativiji su i učinkovitiji, a IT ima neslučene mogućnosti razvoja, pa će informatička tehnologija i robotika više od politike kreirati budućnost čovjekanstva. Naime, nema čovjeka na svijetu koji može smisliti, pohraniti, analizirati i razvrstati toliko količinu podataka kao računalo te ih u rekordnom roku dostaviti i tako ubrzati svaki proces u kojem se upotrebljava. – Sve što se događa izgleda kao znanstvena fantastika jer sve što čovjek može učiniti može i stroj. U idućih 25 godina nestat će mnoga zanimanja. Ako automatizacija može zamijeniti vozače autobusa i kamiona, koji je posao siguran? Jesmo li spremni za gospodarstvo u kojem 50 posto ljudi ne radi? – pita Moshe Vardi, znanstvenik sa Sveučilišta Rice u Houstonu.

Hoće li pametni strojevi u bliskoj budućnosti ostaviti čovjeka bez posla i egzistencije? Istina je da nova tehnologija otvara nova radna mjesta, ali ne brzinom kojom ih ukida, a za nove poslove treba novo znanje. Visokokvalificirani zaposlenici kojima će pametni strojevi poslužiti da budu kreativniji i produktivniji i dalje će napredovati. Primjerice, razvoj iPhonea omogućio je od 2007. zapošljavanje više od 290 tisuća ljudi u Appleu. To pokazuje da će nova tehnologija stvarati nove vrste radnih mjesta, za koje će trebati više kreativnosti i umijeća. – Tehnološke promjene sve su brže i čovjek je sve teže natjecati se sa strojem – misli David Autor, ekonomist na Massachusetts Institute of Technologyju, koji se bavi utjecajem razvoja nove tehnologije na radna mjesta.

Analitičari predviđaju da će do kraja 21. stoljeća zbog automatizacije nestati 70 posto današnjih zanimanja. Razvoj nove tehnologije i ‘misleći strojevi’ uvjetovat će nova zanimanja o kojima još nemamo pojma, a koja će biti povezana s automatizacijom i uređajima koji još nisu izmišljeni.

Američki softverski stručnjak Martin Ford tvrdi da se ne treba bojati razvoja tehnologije jer će pametni strojevi život učiniti kvalitetnijim i gospodarstvo bogatijim. Predlaže financiranje novih ‘ljudskih’ radnih mjesta i prekvalifikaciju te razvoj novih gospodarskih sektora visokim porezima nametnutim robotiziranim tvrtkama s velikom zaradom. Međutim, Fordov prijedlog u današnjem sustavu kapitalističko-moralnih vrijednosti zvuči kao utopija.

Dr. sc. Dunja Potočnik, sociologinja iz Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu koja se, među ostalim, bavi sociologijom profesije, mladih i nove tehnologije, kaže: – Utjecaj suvremene tehnologije na oblik rada i broj radnika uključenih u proizvodne procese nije dvojben i ubrzava se sa složenosti primijenjene tehnologije. Pritom smanjuje se broj zadataka koje radnik mora obaviti dok upravlja strojem, odnosno proizvodni procesi koje vode radnici pretvaraju se u one koje većinom autonomno obavljaju strojevi. To povlači promjene u sustavu školovanja jer se obrazovni procesi u slučaju obrazovanja za rad u industriji više ne mogu razdvojiti od praktične obuke u tehnologiji.

Dr. sc. Potočnik misli da razvoj nove tehnologije povećava nezaposlenost još od uvođenja ‘fordovskog’ načina proizvodnje, no promjene u radnom vijeku rijetko su dramatične, odnosno rijetko uključuje velike valove otpuštanja zbog uključivanja nove tehnologije u proizvodne procese. – Češće se ljudi prilagođavaju novonastalim uvjetima, odnosno prekvalificiraju. Naravno, dramatičnost smanjivanja broja zaposlenih u pojedinim sektorima ovisi i o tome koliko su ti sektori uspješni, odnosno prati li razvoj tehnologije primijenjene u radu povećanje potrebe za pojedinim proizvodima na tržištu. Tako u nekim industrijama čiji se proizvodi široko upotrebljavaju, poput prehrambene, primjena nove tehnologije ne mora značiti otpuštanje radnika jer takva industrija uvođenjem tehnologije i preraspodjelom radnika u proizvodnom procesu povećava svoju zastupljenost na tržištu – objašnjava dr. sc. Potočnik i predviđa da će danas tražena zanimanja biti tražena i u budućnosti. Riječ je o sektoru građevinarstva, književnosti, zdravstva, skrbi za starije osobe, IT industriji, uslugama analitičara i statističara, prevoditelja, a očekuje se i povećanje potražnje za radnicima u sustavima kontrole kvalitete proizvoda i zaštite okoliša.