Trendovi

Povlačenje leda prema Arktiku otvara stare, gotovo mitske pomorske ‘crvotočine’, odnosno opjevani Sjeverozapadni i u posljednje vrijeme aktualizirani Sjeveroistočni prolaz, kojima se mogu za tisuće milja skratiti putevi iz Atlantika u Pacifik i obratno. Izvrsna je to vijest za vlasnike brodarskih kompanija i dobavljače energenata, ali žalosna za sve ostale.

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, stara je izreka koja se može primijeniti i na efekt globalnog zatopljenja i posebice otapanja leda u arktičkom pojasu Kanade i Aljaske. Za razliku od zabrinutih ekologa i zelenih udrug svih opcija koji noćima ne spavaju zbog topljenja leda na Arktiku i Antarktici, vlasnici mnogih svjetskih brodarskih kompanija zasigurno zadovoljno trljuju ruke zbog istog podatka – da povlačenje leda prema Arktiku otvara stare, gotovo mitske pomorske ‘crvotočine’, odnosno opjevani Sjeverozapadni te u posljednje vrijeme aktualizirani Sjeveroistočni prolaz, kojima se mogu za tisuće milja skratiti putevi iz Atlantika u Pacifik i obratno. Sve to vrijedi za trgovačku flotu, ali ne i za mnoge podmornice koje već desetljećima i bez kanadskog odborenja prolaze Sjeverozapadnim prolazom. Može li se nekako skratiti dug i opasan put iz Atlantskog oceana u Pacifik a da se izbjegne zloglasni rt Horn na krajnjem jugu Patagonije, od čijeg su se spomena pravim morskim vukovima dizala kosa na glavi i gasile lule, bilo je pitanje koje je stoljećima prije probijanja Panamskoga kanala kopkalo pomorce i istraživače te njihove sponzore.

Drastično skraćenje puta i novonastali uvjeti na svjetskom tržištu LNG-a i nafte motivirat će brodare da se opreme brodovima prilagođenima i za plovidbu Sjeverozapadnim i Sjeveroistočnim prolazom, žele li biti konkurentni.

Ostaje pitanje nije li bolje, zbog svih rizika koje nosi bilo kakva plovidba, ostaviti Sjeverozapadni i Sjeveroistočni prolaz legendi.

Sjeverozapadni prolaz, sveti gral pomoraca i istraživača, tražili su brojni pustolovi u okrutnu labirintu kanadskoga arktičkog arhipelaga zvanog Nunavut, kojim bi se kao prečacem stiglo do Beringova prolaza. Jer, kad ste ondje, što je onda skočiti do Japana, Kine i dalje svim geografskim duljinama i širinama Pacifika!

I vladari su shvatili da se idući na zapad može stići na istok, prebogat blagom svih vrsta. Tako se i u kolonijalnom interesu aktualiziralo pitanje postoji li Sjeverozapadni prolaz (eng. Northwest Passage ili, kraće, NWP), taj sveti gral pomoća i istraživača negdje u okrutnu labirintu kanadskoga arktičkog arhipelaga zvanog Nunavut, kojim bi se kao prečacem stiglo do Beringova prolaza. A kad ste ondje, što je onda skočiti do Japana, Kine i dalje svim geografskim duljinama i širinama Pacifika!

Norvežanin Roald Amundsen zabijeležen je i kao prvi koji je sa svojom šesteročlanom posadom 1905. pronašao plovni put kroz Sjeverozapadni prolaz. Žrtva njegovih prethodnika nije bila uzaludna, svojim su pogreškama pomogli drugima da odu korak dalje, u stilu slavne najave špice ‘Zvjezdanih staza’: ‘…and boldly go where no man has gone before’, što je samo reinterpretacija izjave Jamesa Cooka pri istraživanju New Foundlanda kao predvorja Sjeverozapadnog prolaza. Mnogo zabijeleženih avanturista u potrazi za NWP-om počelo je s Talijanom Giovannijem Cabotom, koji je pod angliziranim imenom John Cabot i uz potporu bristolskih trgovaca 1496. htio nadmudriti Kristofora Kolumba odabirom krajnje sjeverne rute te prema toj logici znatno kraćom paralelom prije stići do Indije i Kine. U drugu ekspediciju 1498. poveo je pet brodova koji su nestali kao da su već tada zalutali u ukleti Bermudski trokut. Slijedio je mnogo istraživača pomoraca kao što sir Martin Frobisher, John Davis, Henry Hudson, William Baffin, Alexander Mackenzie, Thomas Simpson te mnogi drugi, uključujući slavnoga Jamesa Cooka, koji su pridonijeli istraživanju tih ledenih prostranstava. Istodobno su razni ruski istraživači s istim namjerama tumarali po Aljasci i Kamčatki tražeći svoj sjevernoistočni prolaz prema Norveškoj i Atlantiku.

Sir William Eduard Parry, časnik britanske mornarice, probio se 1819. brodovima Hecla i Griper Lancasterovim prolazom sve do otoka Melvillea. Parryjeva se posada sprijateljila s Inuitima koji su mu rekli da postoji prolaz na zapad. Da je bio uporniji, možda bi već tada prošao u Beaufortovo more i dalje prema Beringovu prolazu, jer bio je tako blizu. S velikom pompom iz Engleske se prema Nunavutu 1845. uputio sir John Franklin s posadom od 128 biranih pomoraca. Cijela je posada u četiri godine stradala od gladi i bolesti.

U proboj kroz Sjeverozapani prolaz časnik Robert McClure krenuo je 1850. sa zapada brodom Investigator. Prošavši Beringov prolaz, iz Čukotskog i Beaufortova mora doplovio je do otoka Banks na krajnjem zapadu Nunavuta. Zapravo, on i njegova posada prvi su prešli Northwest Passage, ali s obzirom na to da su dio prešli na sanjkama, to se ne računa kao plovidba pa je slava na kraju pripala norveškom istraživaču.

Amundsen je sanjao o otkriću Sjeverozapadnog prolaza. Kad se 1903. otišuo mimo Grenlanda kroz Baffinov zaljev i ušao u Lancasterov prolaz, već mu je bilo lakše zahvaljujući kartama koje su usput izradili njegovi prethodnici. A zamalo da se taj povijesni put nije dogodio: Amundsen se debelo zadužio da bi…