Home / Biznis i politika / Više novca, manje utjecaja

Više novca, manje utjecaja

Nitko ne može tako dobro kao Joseph Ratzinger vidjeti koliko današnjoj Katoličkoj crkvi trebaju novo lice i snaga kako ne bi izgubila ono što je stvarala – ujedinjenu Europu.

Zadaće budućeg pape proizlaze iz naslijeđa koje mu ostaje nakon tri desetljeća djelovanja Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., u kojima se Europa stubokom promijenila. Ivan Pavao II. bio je i papa političar koji je mnogo utjecao na današnji izgled političke Europe. Njegov doprinos rušenju komunizma, a zatim europske integracije istočnoeuropskih i srednjeeuropskih zemalja, bio je iznimno važan. U taj spektar aktivnosti ubraja se i njegov doprinos hrvatskomu međunarodnom priznanju i potpora hrvatskoj europskoj integraciji koju je poslije nastavio Benedikt XVI. No pritom se Crkvi dogodio paradoks: iako je presudno utjecala na današnji izgled Unije, izgubila je utjecaj u njoj. Kršćanstvo nije uspjelo ući u Ustav suvremene Unije kao temeljna vjera iako su politički očevi te europske zajednice dvojica uvjerenih demokršćana i aktivnih vjernika Robert Schuman i Konrad Adenauer. Uz to, crkve u staroj Europi sve su praznije. Dok je širila utjecaj u Africi, Aziji, učvršćivala ga u Americama, Katolička crkva počela je gubiti utjecaj i vjernike u svome tradicionalnom uporištu – katoličkoj Europi. Jednostavno nije našla nov jezik za novo vrijeme, nije našla svoj odgovor na neoliberalne tendencije svekolikih sloboda, suprotnih njezinim temeljnim vrijednostima. Najbolji je primjer Španjolska koja se u osam godina Zapaterove vlade uspjela preobratiti od konzervativne katoličke zemlje u državu najliberalnijih zakona o braku, obitelji, abortusu… Ni u postkomunističkim zemljama, uključujući Hrvatsku, Crkva se nije najbolje snašla: dobila je novac i imovinu, izgubila utjecaj i inventivnost. Iznimka je jedino Poljska.

U vrijeme u kojem je u Europi sve prisutniji islam kao novasta religija u usponu Katolička crkva sve se manje doživljava kao čuvarica tradicionalnih europskih vrijednosti. Počelo se to uočavati već pri kraju pontifikata Ivana Pavla II., a postalo je posve očito za pontifikata aktualnog pape. Vjerojatno nitko ne može tako dobro kao Joseph Ratzinger vidjeti koliko današnjoj Katoličkoj crkvi trebaju novo lice i snaga kako ne bi izgubila ono što je aktivno stvarala – ujedinjenu Europu. Zbog toga je Benedikt XVI. morao otići. Njegova predanost teologiji preduzima je da bi ga na odlazak motivirala potrošena baterijica na ‘pacemakeru’.

Izbor novog pape i njegovih novih suradnika bit će prvi test uspješnosti Ratzingerove strategije repositioniranja Katoličke crkve. Dakako da Joseph Ratzinger kao bivši papa neće imati pravo glasa, dakako da neće vući za rukav kardinale i ‘doturati’ im ceduljice s imenom koga treba zaokružiti. Dok se Ivan Pavao II. bavio osvajanjem vjernika diljem svijeta, Benedikt XVI. bavio se uređenjem i obnovom kuće, odnosno Crkve, za novo doba; njegov je utjecaj ostao prisutan u imenovanju novih kardinala koji će birati novog papu. Poznavatelji Ratzingerova načina razmišljanja i njegove europocentričnosti očekuju da će se i izbor novog pape voditi tim kriterijima, odnosno da će mu jedan od prioriteta biti povratak utjecaja Crkve u njezinu tradicionalnoj bazi – Europi – te učvršćenje i očuvanje utjecaja u drugim dijelovima svijeta. Dotad će kladioničari izabrati svoje kandidate, mediji će odabrati svoje: prvog papu crnca, prvog papu iz Azije ili prvog papu iz Latinske Amerike. A onda će konklava izabrati svojega.