Čija će biti depopulizirana dubrovačka rivijera za trideset godina? Onoga tko ima projekt, novac i zna što čini. Jednako vrijedi za Slavoniju, Liku, Istru… Kako sada stvari stojte, mi to nismo.
Nisu samo rezultati popisa stanovništva ponovno potaknuli rasprave o nužnosti hrvatske demografske obnove, obnovili upozorenja o dugoročnom izumiranju i na mala vrata otvorili priču o politici useljavanja stranaca. Zbog ulaska u EU i liberalizacije tržišta rada na srednji će rok useljenička migracija u Hrvatsku biti vrlo izgledna, bez obzira na to hoće li Hrvatska dotad imati strategiju demografske obnove i useljeničku politiku. To je jednostavno ovdje, pred vratima.
Čini mi se da je prvi na tu neizbježnost upozorio Radimir Čačić, dok je još bio duboko u oporbi. Doduše, na sebi svojstven, preizravan način. Rekao je da bi to trebali biti ljudi nama bliske, kršćanske kulture, što je tada bilo politički još nekorektnije nego danas, zbog čega se morao (opet) ispričavati. O useljavanju i uvozu radne snage progovorio je u svojoj predsjedničkoj kampanji i Nadan Vidošević. Sad se istoj temi ponovno vraćaju Nikica Gabrić, koji svojim Nacionalnim forumom nastoji stvoriti dojam političkoga ‘trećeg puta’, i predsjednik Ivo Josipović, koji u njemu vidi moguću bazu za osvajanje još jednoga predsjedničkog mandata.
Prema Gabrićevu mišljenju, Hrvatskoj za održivi razvoj treba oko sedam milijuna stanovnika, a predsjednik sedativno poručuje kako ‘dolazak onih koji imaju što ponuditi hrvatskom društvu nije kvarenje krvne slike nego dobitak’. No tema je mnogo ozbiljnija i ne može se apsolvirati metaforama o ‘krvnim zrncima i krvnim slikama’.
Problem prvi u tome je što Hrvatska nema strategiju demografske obnove, a ne može je ni imati jer nema viziju i strategiju održivog razvoja. Sve se to regulira nizom ‘ad hoc’ mjera, od vlade do vlade. I sve je to dovelo dotle da je Lika pusta, južna Dalmacija upitna, otoci već tradicionalno problematični, Slavonija sve praznija… A takvi prostori postaju i gospodarski neodrživi.
Problem drugi jest u tome što je Hrvatska, koliko mi je poznato, jedina postkomunistička država koja nije (is)koristila ljudski i financijski kapital svojega brojnog iseljeništva. Upravo suprotno, domaći Hrvati sustavno su iz državnih službi iščistili one nadobudne iseljene Hrvate koji su se vratili početkom devedesetih. Doduše, neki lovci u mutnome koji su u prvom valu pristigli iz iseljeništva da bi naplatili domoljublje pridonijeli su produbljenju jaza i nepovjerenja. Zato su sve iseljeničke investicije bile nemoguća misija, hrvatska iseljenička inteligencija vrlo uspješna u znanosti ili biznisu ovdje nije imala mjesta.
