Cenzura umjetnosti

Dvije keramičke figure grle se na plakatu koji je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, nekad pseudoljevičar, danas klasična srednjostružaška politička beštija, dao ukinuti jer je on gradonačelnik ‘svih Hrvata’. Gradonačelnici, osjećala sam se prilično nehrvatski kad ste to izjavili! Ne zato što mi je posebno stalo do tog plakata. Ne zato što je redatelj predstave moj prijatelj ili zato što mi je glavna glumica najbolja prijateljica i sestra. Nego zato što ste u moje ime ukinuli djelo jednog dizajnera.

Navodno, taj plakat implicira da je Djevica Marija bila homoseksualne naravi. Kad sam ga, ulazeći na premijeru predstave ‘Fine mrtve djevojke’, prvi put vidjela, pomislila sam kako je običan, klasičan gavelijanski i čist; dodala sam kaput garderobijerki i krenula dalje. Nisam se više ni sjetila plakata sve dok stvar nije eksplodirala u medijima. Ne zato što ne poštujem lik i djelo Djevice Marije. Zato što poštujem. Ne zato što nisam vjernica. Zato što jesam. Nego zato što poštujem umjetnost i njezina pitanja; jer, bez pitanja, gdje bismo danas bili? Vjerovati bismo da živimo na ravnoj ploči koju kornjača nosi na leđima, a bake bi nam umjesto ‘Pokrij bubrege, navući ćeš prehladu!’ govorile: ‘Nemoj daleko, past ćeš s ruba Zemlje!’, iako se, dakako, to nikad nikomu nije dogodilo.

No vjerovati bismo da je tako, uzimali kornjaču zdravo za gotovo kao što katolici koji žive u Zagrebu zdravo za gotovo uzimaju svoje pravo da cenzuriraju umjetnost samo zato što se njima ne sviđa. Kip djevice Marije jest ikona i, kao takva, dostupna svima. Mora biti. I kao što Madonna ima pravo razapeti se na križ za nastupa na sceni, tako dizajner ima pravo postaviti pitanje: Bi li Marija voljela jednu malo drugačiju Mariju? Naravno da bi, odgovorila bi vam svaka vjerska knjiga ako je čitate s razumijevanjem, a ne paušalno, naučeno, s refleksnom interpretacijom. Pa čak i Biblija.