Home / Ostalo / Zaplešite sa mnom na minskom polju!

Zaplešite sa mnom na minskom polju!

Otkad je prije 23 godine pokrenuo umjetničku skupinu Montažstroj, koja je ubrzo pobudila zanimanje domaćeg i zapadnoga kulturnog tržišta, svaki projekt iz kojeg stoji Montažstroj, odnosno Borut Šeparović, izaziva ponajprije zanimanje medija i javnosti. Iza njega je više od 50 projekata. Svaka je njegova predstava ili projekt nov izazov za gledatelja, koji ne zna što će ga snaći: naplata ulaznice, nogomet, odluke, teme ili ljudi o kojima se nerado razmišlja i razgovara. Postao je sinonim za novo, drugačije kazalište, no završio je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a tek nakon toga poslije diplomski studij izvedbenih umjetnosti na Das Artsu u Amsterdamu. Sve što radi i kako radi izaziva kontroverzije. U početku karijere prozivali su ga zbog diktatorskog pristupa, no uzvratio je da su ti vjetrovi puhali iz usta onih koji nisu bili spremni raditi. U međuvremenu je postao i jedan od traženih kazališnih pedagoga s vlastitom metodologijom. Iza njega je mnogo internacionalnih nagrada i objava na MTV-ju, CNN-u, Reutersu i France Pressu, a od najvažnijih projekata treba istaknuti ‘T-formance’, ‘Kazalište vaše i naše mladosti’, ‘Generacija 91-95’, ‘Srce moje kuca za nju’, ‘T-faktor’, ‘Vatrotehna 2.0’, ‘Timbuktu’ te nedavno prikazani ‘55+’. Bilo da je riječ o beskućnicima, nezaposlenim ženama bilo poslijeratnim generacijama trajno obilježenim ratom, minama, svaka je njegova predstava priča o bolnim društvenim temama kojima on pronalazi nov kut gledanja.

  • Još se nije slegnula prašina koju ste dignuli projektom ‘55+’, a već ste do grla u novom ‘Protunapadu’, različitom od prijašnjih i po tome što mu je glavni cilj stvaranje dokumentarnog filma. Je li to vaša nova faza i o kakvom je projektu riječ?

  • Moglo bi se reći da sam u novoj fazi kad je riječ o meni novome filmskom mediju u koji sam se u zadnje vrijeme upustio. Tako će, primjerice, kraj projekta 55+ biti dokumentarni film ‘Potrošeni’ koji je u postprodukciji. Sredstva za njega odobrio nam je Hrvatski audiovizualni centar. Istovremeno sam pokrenuo filmsko-plesni projekt Protunapad za koji se također nadam sredstvima od HAVC-a. Riječ je o protuminskom projektu u kojem je ključno da 12 hrvatskih županija još nije očišćeno od mina, što je strašno. Film predstavlja završnu fazu projekta u kojem će sedam plesača putovati na razminirane lokacije i plesati na njima. Ali prethode mu edukativne i humanitarne inicijative. Plesači su se na radionicama.

Položaj slobodnog umjetnika u ovom društvu položaj je radničke klase. Kad režiram u kazalištu, najamni sam radnik da je pitanje razminiranja prije svega naše, hrvatsko pitanje i naša odgovornost.

  • Svaki vaš projekt posao je velikog zamaha, bez logistike koju nudi kazališna kuća. Jeste li se umorili od toga da sve pokrećete od nule?

  • Jedino nisam umoran od onog istraživačkog u svemu. Neki procesi koje sam u kazalištu proveo bili su sjajni, ali ako mogu birati, zanimljivije mi je bilo vidjeti ne samo što kazalištu pripada nego i što mu ne pripada. Istina, zamoren sam time da neki moji sjajni projekti koje je publika posve prihvatila, poput ‘Tim-buktua’, uporno ne dobivaju institucionalnu potporu da bi se mogli obnoviti.

  • Mislim sam na zamor od traženja novih prostora, formiranje većinom novih timova i izvođača…

  • Posljednjih godina shvatio sam da nije nužno imati nezavisnu skupinu koja će iz predstave u predstavu raditi nešto bolje ili lošije. Svojim sam pristupom otvorio diskurs iz kojeg u javnim prostorima progovaramo o temama kojima treba diskusija. I to je moj motiv zbog kojeg se nisam zasitio. Nema te kazališne kuće koja ima glumce na plaći, a koja može ući u takve projekte. Kad bih producirao takve stvari u repertoarnom kazalištu, logično bi bilo da umjesto beskućnika, nezaposlenih upotrijebim glumce na plaći. I onda ne mogu zamijeniti glumce beskućnicima. To nije poenta.

  • Vi ste redatelj, organizator, koreograf, edukator, producent… Koja vam je ulaga najdraža?

  • Kod mene je sve to neodvojiv proces koji počinje uspostavom radne etike, koja je čak važnija od estetike. Ako se projekt realizira,