Muzungu, muzungu!

Se razumijemo, ne dam ni ja da se takne u moje pravo na vaginu, ali ipak vjerujem da je pitanje američke politike, ekonomije i ekologije u ovom trenutku društveno mnogo važnije. U tom su slučaju, ali i u mnogim drugima, mediji poput kakvih predatora nanjušili potencijal teme i trančirali je do najsitnijih komada, dokle god se publika nije ‘predozirala’. Oni su kao kreatori javnog mnijenja najveći krivci za prodor kulture jeftinog šoka u društveno-politički segment, a već odavna šuruju i s igračima iz svijeta industrije zabave kojima je, ne žele li ostati na marginama, nego uskočiti u ‘mainstream’, važnije naučiti šokirati nego svladati zanat ili oplemeniti svoj talent.

Iako je šok kao nova valuta zastupljena na mnogim područjima, od marketinga i umjetnosti do izdavaštva i glazbene ili filmske produkcije, nije svagdje jednako štetan. Primjerice, u marketinškoj industriji katkad je nužno sredstvo za privlačenje pozornosti, posebno ako je riječ o kampanjama društveno odgovornog predznaka. Reklame organizacija koje propituju pravednost sudova, ravnopravnost spolova, bore se protiv svakog oblika nasilja ili ovisnosti šok i nevjerica izvlače kao svoje glavne adute. Tvrđe koje se ne mogu svrstati u taj segment za ‘shockvertising’ posežu da bi privukle pozornost, jer ipak imaju najviše 30 sekundi da potrošači čuju ono što im žele reći.

Umjetnost pak šokira otkako je svijeta i vijeka. I, kao što pokazuje sjajan dokumentarni serijal Roberta Hughesa ‘The Shock of the New’, svaki novi smjer u umjetnosti, od impresionizma do moderne, izazivao je nevjericu među publikom. On je u tom kontekstu bio sinonim za promjenu i odvažnost, on odašilje poruku, postaje povod za ozbiljne i konstruktivne rasprave. Šok je označavao i prijelomna razdoblja u glazbenom svijetu. Da je to tako, dovoljno se sjetiti, recimo, kojim su se apelima služili mediji ne bi li od novih rock’n’roll zvijezda napravili senzaciju, unosili nemir u konzervativni dio publike: Elvis je bio davalji učenik, Beatlesi su bili prokinjani, a Sex Pistolsi dočekani kao transilvanijski vampiri.

Glazbenici su, dakako, imali korist od medijske pompe, ona im je pomogla da steknu obožavatelje i unovče svoje talente, i to se nije nimalo promijenilo ni danas. Ipak, jedina je razlika u tome što su radikalna i šokantna imena imala težinu, označavala su novu eru u svom fahu ili s publikom dijelila neke vrijednosti. Danas su takvi likovi u manjini, a glazbeni svijet preplavila su imena koja šokiraju bez težine. Onako, larpurlartistički. Šok radi šoka. Šok radi zarade. Dok ne dođe netko sljedeći, naravno, s većim potencijalom ili željom da ide korak dalje u šokiranju javnosti. Medicinare, sociologe i psihologe zabrinjava kakav će učinak kultura šoka i nevjerice ostaviti na najmlađe stanovnike planeta Zemlje, koji su još povoljniji i podložni indoktrinaciji. Kakve će posljedice taj trend ostaviti na njihovo psihičko zdravlje? Vrijednosti? Pogled na svijet? Neki tvrde da se već vrlo opasnim pokazao ‘šokantni’ MTV-jev šou ‘Jersey Shore’ u kojem tucet pijane i ‘napaljene’ balavurdije ne radi apsolutno ništa osim što prostači i tulumari. Taj je šou najgledaniji u povijesti glazbene televizije, a klinici, ‘nakvačeni’ na likove, počinju kopirati takvo ponašanje i uvjereni su da je za planetarni uspjeh i brdo love dovoljno ponašati se izvan ‘regule’, bilo kakve etike i morala, te biti što šokantniji. Stručnjaci su taj efekt nazvali prema glavnoj junakini šoua – Snookijin efekt – i tvrde da je medijski interes jednako opasan kao i emitiranje šoua i sjajne fotografije protagonista objavljene na novinskim naslovnicama.

I opet se pitaju tko je za to kriv. Jesu li mediji potpuno podivljali? Je li narod postao imun na izvanjske podražaje pa je ‘nabrijavanje’ i šokiranje jedini način da mu se privuče pozornost? Ili je, možda, stvar u nečemu trećem? Ako je suditi prema podacima prikupljenima u istraživanju na terenu zvanom virtualni svijet, odgovor bi mogao biti u tezi da nije problem u medijima i njihovoj praksi, a ni u tome što se ljudi na gluposti ‘lože’ odnedavno, nego u broju medija i količini informacija. Primjera radi, početkom osamdesetih 70 milijuna Amerikanaca prilijepilo se uz televizijske ekrane ne bi li doznalo tko je bio lik J. R. iz kultne sapunice ‘Dallas’. Tvrđe koje su se htjele reklamirati tijekom epizode morale su ‘keširati’ pola milijuna dolara za trideset sekundni prostora, što je u to vrijeme bilo doista nevjerojatno. Nakon što je epizoda završila, 150 televizijskih i šest tisuća radijskih postaja te na stotine tiskanih medija prenijeli su tu informaciju u udarnom terminu i na naslovnici. Dakle, više od 70 milijuna ljudi svu je pozornost usmjerilo na sudbinu imaginarnog lika, a samo ih je 30–ak tisuća koji mjesec prije dignulo glas protiv izgla-
savanja zakona o obveznoj vojnoj službi njihovih sinova i očeva.

Taj je primjer samo jedan od mnogih koji idu u prilog tezi da se mediji nisu promijenili, ali kanali jesu. Naime, glavni razlog zbog kojeg je kultura šoka u uzlaznoj putanji jest u tome što je prosječnim korisnicima informacija doslovno na dlanu, oni procesiraju na tisuće podataka na dan, na tisuće reklama, pa je šok, onaj najjeftiniji, jedini način da im se privuče pozornost, makar kratkotrajno. I to će tako ostati zauvijek. Čini se da se doista ispunilo davno proročanstvo Andyja Warhola da će ‘uspjeh doživjeti samo popularnu kulturu’. Šok prelazi u ‘mainstream’, a mediji nastavljaju zadovoljavati najniže strasti. I to je uistinu vrijedno šoka i nevjerice.