PLINSKI RAT

Europska komisija ne dopušta monopol, pa plinovodi moraju biti dostupni svim dobavljačima. Dosad su odobravana izuzeća do 80 posto kapaciteta, a ostatak je morao biti otvoren.

Jer kako je moguće za energetsku infrastrukturu na području EU, protivno zakonodavstvu EU, unaprijed planirati monopolistički zakup cijeloga kapaciteta? U Gazpromu, koji je na glavnoj rutini već odavno zaključio sporazume s vladama prema istom načelu kao i u Hrvatskoj, objašnjavaju da je jamstvo korištenja punim kapacitetom plinovoda za određeno razdoblje standardna poslovna praksa koju zahtijevaju banke i služi kao osiguranje stranim vladama. Kažu da to mogu učiniti na osnovi postojećih dugoročnih ugovora o opskrbi i potražnji temeljenima na tržišnim ispitivanjima. No analize tržišta tek slijede, bar u Hrvatskoj. I kad završe, ne daju garanciju za zakup cijeloga kapaciteta.

Čini se tako da politički marketing ide brže od stvarnosti jer je za Južni tok zapravo samo presečena vrpca, stvarni radovi nisu počeli, nisu završene sve studije niti dobivena sva odobrenja. Čak ni Europska komisija nije upoznata s detaljima: – Vidimo da je na teritoriju EU Južni tok u ranijoj fazi. Komisiji još nije prezentirana precizna trasa plinovoda. Sve informacije koje su generirali partneri u Južnom toku moraju se skupiti prije nego se odobri finalna trasa. Nije još napravljena ni procjena utjecaja na okoliš, koja je potrebna da bi radovi mogli početi. Iskustva Sjevernog toka i Nabucca pokazuju da takav postupak može potrajati godinama – kaže glasnogovornica EK za energetiku Marlene Holzner te najavljuje da će na poticaj zemalja kroz koje prolazi projekt uskoro započeti s koordiniranjem pripremnih radova.

Referira se i na mogućnost odobrenja izuzeća od pristupa treće strane. Naime, Južni će tok biti predmet Trećega energetskog paketa, a zagarantiran pristup drugim dobavljačima u punom kapacitetu njegov je osnovni postulat. Moguća su izuzeća od takvog pristupa koja odobrava nacionalni regulator, a potom i EK. Iskustva LNG terminala u Engleskoj pokazuju da je EK odobravao izuzeće za oko 80 posto kapaciteta, a ostatak je morao biti otvoren. Na sličan način je i Nabucco ishodio izuzeće, a proces je trajao nekoliko godina. Dakle, izuzeća se odobravaju samo ako postoji izniman rizik da se bez njih interkonektor ne bi mogao sagraditi, a EU promovira samo investicije u interkonektorsku infrastrukturu koje istodobno osiguravaju pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta prirodnog plina. To znači da je, pojašnjava viši stručni suradnik u Energetskom institutu ‘Hrvoje Požar’ Nijaz Dizdarević, u fazama planiranja projekta potrebno testirati interes tržišta prirodnog plina i primijeniti pravila o upravljanju zagušenjima na interkonektorima.

Ta se pravila primjenjuju u slučaju većeg iskaza interesa sudionika na tržištu od fizički mogućeg kapaciteta interkonektora. Pravila moraju biti tržišno zasnovana, a najčešće su aukcijskog tipa. Dakle, za unaprijed zaključeni dugoročni ugovor o opskrbi plinom Gazprom ne može računati na preferencijalni tretman u korištenju interkonektora. Ta je praksa u EU davno napuštena i svaka njena nova pojava oštro se sankcionira – upozorava Dizdarević, dodajući da kazne ovisno o prekršaju mogu doseći i nekoliko stotina milijuna eura.

Tako je prije nekoliko mjeseci EK predložio kažnjavanje Poljske s dnevnim plaćanjem u iznosu od 84.400 eura za nepravilnosti vezane uz tržište prirodnog plina i 88.800 eura za tržište električne energije, Slovenije u iznosu od 10.300 eura za nepravilnosti na tržištu prirodnog plina i električne energije te Finske u iznosu od 28.600 eura za tržište prirodnog plina i 32.100 eura za tržište električne energije.

Na pitanje je li Hrvatska spremna na drakonske kazne, u Ministarstvu gospodarstva kratko odgovaraju: ‘Uvažavajući sve direktna EU sukladno Trećem energetskom paketu, Hrvatska će rješavati pitanje zakupa kapaciteta odvojka Južnog toka u paketu sa svim zemljama EU koje sudjeluju u projektu (Bugarska, Mađarska, Slovenija)’. Naime, kako nam govori dobar poznavatelj plinskih biznisa, Rusi inzistiraju na primjeni Međudržavnog sporazuma iz 2010. u kojem izričitom stoji da je sav kapacitet isključivo dodijeljen Gazpromu. Rusi to tumače na način da su međudržavni sporazumi iznad nacionalnih zakona, a s obzirom da je sporazum potpisan prije ulaska Hrvatske u EU inzistiraju na njegovoj punoj primjeni. Međutim, druge su države uključene u Južni tok u vrijeme sklanjanja međudržavnih sporazuma već bile u EU, pa bi Hrvatska mogla imati drugačiji tretman.

S druge strane, pitanje je koliko će EU uspjeti u otporu Rusima i Gazpromu. Iz primjera Sjevernog toka može se naslutiti da će se slična situacija dogoditi i u Hrvatskoj s Južnim tokom, jer omogućujemo Gazpromu direktan pristup na najlikvidnije tržište ‘zapadnog Balkana’ i najpovoljnije uvjete, koji sigurno neće drastično pojeftiniti plin, već će Gazpromu omogućiti veći profit. Štoviše, upozoravaju stručnjaci, postojeći kapacitet u interkonekciji s Mađarskom ostat će i dalje neiskorišten i Plinacro i država će i dalje imati manji profit. I na kraju skuplji plin.

Jeftiniji bi plin mogao donijeti LNG terminal, koji SAD i EU djelomično koriste kao protumjeru za slabljenje utjecaja Rusije u Hrvatskoj i regiji. No spremnost Katara da nam proda plin nije dovoljna za realizaciju LNG-a. Katar je prema World LNG Reportu za 2011. dostigao svoj planirani kapacitet proizvodnje te ne planira povećavati. To bi značilo da će opskrbljivati kupce s kojima je već potpisao ugovore i da neće biti prostora za nove. Doduše, mali plutajući LNG terminal u Hrvatskoj bio bi marginalni kupac koji ne bi znatnije probio taj plan, ali ipak podatak je dovoljno znakovit. Osim toga navodno se hrvatska delegacija iz Katara vratila bez ikakvih obećanja. Vjerojatnije bi bilo, smatraju pojedinci, da se ugovor o opskrbi potpiše sa SAD-om s obzirom na njegov višak plina.

Ako bi se na tom projektu primijenila iskustva EU kao i na Južnom toku, bilo bi potrebno raspisati i provesti ‘open season’ za zakup kapaciteta te onda i postupak izuzeća. Plinski stručnjaci smatraju da bi upravo LNG terminal bio prava konkurencija Južnom toku, čak i sa 100-postotnim kapacitetom u Gazpromovim rukama, jer bi osigurao da tržište Hrvatske i regije ima mogućnost dobave nekoga drugog plina, a ne ruskog. Interes SAD-a i EU, pa makar i samo politički, osigurao bi provedbu potrebnih izuzeća. To bi se u konačnici pozitivno odrazilo i na tržište plina jer bi cijena plina uslijed konkurencije bila niža od one da je na tržištu isključivo ruski plin. Dobre namjere hrvatske vlade postoje, novi dobavni pravci dobrodošli su, ali gdje su vizija i fokus?