Godinu dana nakon donošenja propisa prema kojem se mogu graditi gospodarske i ugostiteljske zgrade na poljoprivrednom zemljištu velikom najmanje tri hektra nema mnogo interesa za takvu vrstu ulaganja. Razlog je uglavnom u tome da su tri hektra ‘u komadu’ kod nas rijetka pojava.
Otkriveno 2011. godine, uz dosta uobičajeni modus operandi (hitan postupak, već druga novela u istoj godini, izostanak svakoga smislenog i istraživanja potkrijepljenog obrazloženja) usvojena je novela Zakona o prostornom uređenju i gradnji kojom je, između ostalog, propisana mogućnost građenja građevine za potrebe prijavljenoga obiteljskog poljoprivrednoga gospodarstva i pružanje ugostiteljskih i turističkih usluga u seljačkom domaćinstvu, obrta registriranog za obavljanje poljoprivrede ili pravne osobe registrirane za obavljanje poljoprivrede ako se nalazi na zemljištu (ranije građevinskoj parceli) površine od najmanje tri hektra i udaljenoj od obalne crte najmanje 100 m, odnosno 50 m na otocima. Građevina može imati prizemlje do 400 četvornih metara (ranije 200) građevinske (bruto) površine i može biti najveće višine do pet metara i/ili potpuno ukopan podrum do 1000 četvornih metara građevinske (bruto) površine (ranije bez podruma).
Ne može se tvrditi da nitko do sada nije iskoristio tu zakonsku mogućnost, koja eliminira samovolju lokalnih moćnika i općenito lokalne samouprave. No ipak je za sada riječ o jako skromnim brojevima. Već i samo jedna takva građevina sama po sebi znači kultiviranje cijelog zemljišta, angažiranje građevinske operative i trajno (makar i sezonsko) zapošljavanje ili samozapošljavanje najmanje pet osoba za opsluživanje takvoga gospodarstva. Kada se taj broj pomnoži s primjerice tisuću takvih projekata, a već i potencijal otoka Brača, koji ima površinu od gotovo 400 četvornih kilometara zemljišta, već je od toga broja, da i ne govorimo o drugim otocima, dobijemo 5000 novozaposlenih osoba koje plaćaju poreze i doprinose u državni račun.
Već navedeno znači jasan ekonomski interes države, da i ne govorimo o boljoj turističkoj ponudi i smanjenom riziku od požara i općenito boljem turističkom i ekološkom okruženju i naravno interesu ulagača koji bi mogli ostvariti profit. Zašto je onda realizacija slaba, odnosno zašto nema interesa za takvu vrstu djelatnosti?
Zna se da je osnovni problem glede zemljišta u Hrvatskoj njegova usitnjenost. Kada se to uzme u obzir, jasno je da su parcele od 30.000 četvornih metara (tri hektra) prava rijetkost, a tako će i ostati ako se ne donesu neki prateći propisi, primjerice pravo otkupa eventualno nedostajuće manje površine i slično, koji do danas ne postoje. Nije zanemarivo ni to što je kupnja kultiviranoga poljoprivrednog zemljišta površine tri hektra znatno skuplja nego gradnja dopuštene zgrade. Stoga se treba pitati zašto inzistirati na površini od tri ha, odnosno zašto se sada postojeće rješenje na odgovarajući način ne primijeni i na manje, ali još uvijek velike i dominantno poljoprivredne površine? Primjerice, na jedan hektar, 100 četvornih metara prizemlja i 250 podruma. Treba naglasiti da je parcela s površinom jednog hektra stvarno dosta velika parcela, što se možda onima koji nikada ne izlaze iz kancelarije ne čini tako. Također bi trebalo promisliti o rješenju prema kojemu je određenu površinu moguće zamijeniti određenim brojem zaposlenika u punom radnom vremenu (slično kao što se radi glede parkirnih mjesta s gradnjama u centrima gradova), uz jaka sredstva osiguranja za sprečavanje manipulacije (ugovorna kazna, hipoteka…). Bilo bi korisno i da se ne smije raditi o zemljištu određene površine koje može biti i nekultivirano, nego o obrađenom, kultiviranom zemljištu koje takvo mora biti i za cijelog tijeka trajanja povlaštene (znači dok postoji zgrada).
