Osim pred nužnim promjenama u financijskom sustavu brojne se nacionalne ekonomije nalaze i pred izazovom pronalaženja novoga razvojnog modela koji bi im omogućio izlazak iz stanja dvostrukih deficita i ostvarivanje unutarnje i vanjske ravnoteže.
Globala je financijska i gospodarska kriza otvorila brojna pitanja u vezi s usklađenosti funkcioniranja financijskih i realnih sektora nacionalnih ekonomija. Suvremeni financijski sustavi, u kojima su financijske institucije, tržišta, instrumenti, regulacija i nadzor, ne funkcioniraju u skladu s hipotezom efikasnog tržišta. Potvrđuje se teza (koju je iznio Hyman Minsky) o inherentnoj nestabilnosti financijskih sustava. Financijska se tržišta ne optimiziraju automatski, nisu stabilna i ne vode uvijek prema optimalnoj alokaciji resursa.
Nakon razdoblja stvaranja imovinskog mjehura i na kreditima zasnovane ekonomske ekspanzije, slijedi razdoblje kreditne kontrakcije i deflacijske cijena imovine, tj. financijske i gospodarske krize. Temeljem takvih iskustava u proteklih nekoliko godina pokrenute su brojne rasprave o neusklađenosti funkcioniranja financijskog i realnog sektora te osobi o ulozi banaka u ekonomiji. Suprotstavljena su različita stajališta, a njihov raspon podsjeća na već davno iznesena mišljenja. Naime, još je Aleksandar Hamilton (američki političar i publicist, ministar financija SAD-a, 1789.-1995.) iznio mišljenje da su banke najstvrtiji motor koji je ikad izumljen za ubrzavanje gospodarskog rasta, a John Adams (američki političar i državnik, predsjednik SAD-a, 1797.-1801.), nasuprot tome, tvrdio je da banke potkopavaju moral, mir, pa čak i bogatstvo naroda. Teorijska i empirijska istraživanja ukazuju da razvitak financijskih institucija može pridonositi učinkovitoj alokaciji resursa, što pozitivno utječe na ukupnu ekonomsku učinkovitost, gospodarski rast i društveni razvitak. Ukazuju također da njihove deformacije mogu utjecati na pogoršanje stanja u realnom sektoru ekonomije. No potvrđuje se i činjenica da u ekonomiji čiji je realni sektor opterećen različitim deformacijama ni financijski sektor nije moguće održati stabilnim.
U aktualnim križnim uvjetima poduzimaju se različite mjere za stabilizaciju bankovnih sustava, fiskalnu prilagodbu i poticanje gospodarskih aktivnosti. U Europskoj uniji i eurozoni nova arhitektura financijske stabilnosti inaugurira različite institucionalne inovacije. Na fiskalnoj i monetarnoj razini to su Fiskalni pakt, Europski mehanizam stabilnosti te reforma instrumentarija Europske središnje banke. Na razini bankovnog sustava to je bankovna unija sa zajedničkim nadzorom banaka, osiguranjem depozita i mehanizmom za rješavanje problema u bankama. U sklopu prudencijalne regulacije pristupa se implementaciji globalnoga bankovnog standarda poznatog pod nazivom Basel III. Osim pred nužnim promjenama u financijskom sustavu brojne se nacionalne ekonomije nalaze i pred izazovom pronalaženja novoga razvojnog modela koji bi im omogućio izlazak iz stanja dvostrukih deficita i ostvarivanje unutarnje i vanjske ravnoteže. Pri tome se pod unutarnjom ravnotežom podrazumijeva puna zaposlenost, niska inflacija i gospodarski rast, a pod vanjskom da je tekući račun platne bilance uravnotežen.
