Home / Financije / Skeptični analitičari

Skeptični analitičari

Vrlo uspješno kreiranje proračuna od 1998. do 2000. pod predsjednikom Billom Clintonom, kad je SAD tri godine zaredom bilježio proračunski suficit, najbolja je preporuka Jacka Lewa. No sad mu je zadatak još teži: treba ‘samo’ izbjeći fiskalnu liticu, reformirati porezni sustav, šarmirati međunarodnu zajednicu, naći zajednički jezik s Kinezima i zauzdati financijski sektor.

Orthodoksní 57-godišnji Židov obrazovan u državnim školama, podatak koji se uglavnom nikad ne vezuje uz američku upravljačku elitu, trideset je godina proveo u Washingtonu i sudjelovao u mnogo uspješnih pregovora, od onih 1983. za produženje solventnosti socijalnog osiguranja do plana smanjenja deficitu 1997., čemu Amerika duguje suficite idućih godina. U Senatu će vjerojatno proći brzo premda su republikanci u Odboru za financije već najavili postavljanje neugodnih pitanja o planovima administracije za rezanje potrošnje. – Presudno je da Lew objasni planove administracije za rješavanje našega neodrživog duga, koja će se područja savezne potrošnje rezati i koje su reforme potrebne za dovođenje kuće u red, od poreza do socijalnih davanja – rekao je Orrin Hatch, republikanski član Odbora. Kad je riječ o sumnji i prigovorima, analitičari i političari neuvjereni u Obamin izbor ističu manjak iskustva u radu s međunarodnim financijskim problemima i regulativom bankarskog sektora. Iz Bijele kuće odgovaraju navođenjem međunarodnog iskustva koje je Lew prikupio tijekom rada u Ministarstvu vanjskih i njegovih ‘čvrstih veza u poslovnoj zajednici’, proizašlih iz rada u bankarskom divu Citigroupu. Potonje je uzrok sljedećeg prigovora, također uobičajenog s obzirom na konstantu u izboru čelnih ljudi za ekonomsku problematiku, pitanje povezanosti dotičnoga s poslovnim zajednicom. Ima, naime, onih koji to uopće ne smatraju prednošću, kao što su Geithnerovu bliskost i bogato iskustvo rada u privatnom financijskom sektoru smatraju velikom manom.

Tako, primjerice, nezavisni senator Bernie Sanders, sklon prikljanju demokratima, neće glasovati za Lewa jer ne vjeruje da će se usprotiviti Wall Streetu i lobistima. Tradicija ‘skakanja’ iz velikih privatnih kompanija, redovito financijskih, u javnu službu i obrnuto nastavlja se s Lewom, ali njegov izlet u privatne vode bio je kratak, a odnosi s poslovnom zajednicom ni otprilike toliko razvijeni i topli kao oni njegova prethodnika i cijele niske visokih američkih dužnosnika kroz povijest. Izraz potpore iz Američke gospodarske komore, čiji predsjednik Thomas Donohue, inače ne pretjerano složan s predsjednikom Obamom, smatra Lewa dobrim izborom, zato ne iznenađenje toliko. Kako često biva s izborom važne i visokopozicionirane osobe, Lew je privukao i sasvim oprečne primjedbe, pa dok jedne smeta moguća bliskost s privatnim sektorom, drugi navode upravo suprotno, njegov manjak tržišne ekspertizne. Ipak, poslovna zajednica zasad je uglavnom pozitivno ocijenila njegovo imenovanje.

Odlukom da izabere Lewa za ministra financija, čovjeka kojem republikanci nisu skloni, Obama je pokazao da će u drugome mandatu biti odlučniji i manje sklon kompromisima.

I lobistička grupa za mnoge američke banke The Financial Services Forum izjasnila se u korist Lewa.

Republikanci pak nisu pretjerano oduševljeni iako priznaju Lewovu kompetentnost. Gotovo jednu jedinstvenu oporbu njegovu imenovanju muče ideologija, odnosno njegov rad za staromodnog demokrata Tipa O’Neillja tijekom 70-ih i 80-ih, i fakultetsko mentorstvo Paula Wellstonea, ljevičarskog senatora iz Minnesote. Predbacaju mu da je upravo zbog te ideološke tvrdoglavosti našteto pokušajima nalaženja zadovoljavajućeg rješenja u pregovorima.

John Boehner, koji je pregovore vodio u ime republikanaca, okarakterizirao je Lewov ton u razgovorima kao ‘nepoštujući i prezriv’. U knjizi legendarnog Boba Woodwarda, novinara koji je sudjelovao u razotkrivanju skandala Watergate, jedan republikanac prisjeća se kako je ‘tadašnji direktor govorio 75 posto vremena, čitajući lekciju svima ne samo o Obaminoj politici nego i o tome zašto je superiorna republikanskoj’. Čudno za zaposlenika Bijele kuće i predstavnika predsjednika, valjda je trebao šutjeti i prihvatiti bespogovorno prijedloge druge strane. Republikanac Jeff Sessions najavio je blokiranje Lewa zato što, prema njemu, nije čovjek koji će Ameriku izvesti na put napretka, a strankin je Nacionalni odbor u izjavi podsjetio na njegov rad u Citigroupu. ‘Jack Lew je primio bonus i ured u Bijeloj kući nakon što je zaradio na krizi nekretninskog sektora, a sad ga Obama želi za ministra financija’, pisalo je u priopćenju.

Prilikom za dokazivanje dobit će odmah, Amerika se bliži dogovorenom plaфонu zaduživanja od 16,4 bilijuna dolara potkraj ili čak sredinom sljedećeg mjeseca, nakon čega će nastupiti bankrot ako Lew ne postigne novi kompromis s republikancima i ne dobije odobrenje za dizanje plaфона od Kongresa. ‘Jednostavniji’ zadatak bit će mu zatim osmišljavanje porezne reforme i plana smanjenja deficita, stvari u koje se dobro razumije, ali koje zahtijevaju prije svega politički konsenzus i veoma su delikatne. Za desert mu ostaje nadgledanje i bakčanje s reformom financijskog sektora te primjena nove regulative, jednako nezahvalan zadatak kao i svi drugi. Pojednostavnjeno, treba ‘samo’ izbjeći fiskalnu liticu, reformirati porezni sustav, šarmirati međunarodnu zajednicu, naći zajednički jezik s Kinezima s kojima Amerika ima sve više ekonomskih nesuglasica i zauzdati financijski sektor.

Imenovanje, jasno, utječe i na njegova šefa. Komentatori su primijetili da je drugi i posljednji dopušteni mandat Obamu očito okuražio. Odluka za Lewa, u kombinaciji s drugim zamjenama u vladi, mnogima je pokazatelj veće hrabrosti Obame, koji se odlučio osloniti na ljudje nepopularne u republikanskoj stranci, a time i sugestija odustajanja predsjednika od pokušaja skladne kohabijacije s iznimno srčanim političkim protivnicima odlučnim u prošlome mandatu sabotirati svaki ozbiljni pokušaj provođenja radikalnih promjena. Promjena Obamine stajališta najočitija je bila tijekom posljednjih pregovora o fiskalnoj litici, kad je ostao nepopustljiv prema ucjenama republikanaca i na kraju postigao, barem privremeno, željeni rezultat. Porez bogatima rast će, ostalima se neće mijenjati. Taj novi pristup, prema svemu sudeći, ne namjerava mijenjati. Jedno je sasvim jasno, Obama je sve karte bacio na problem proračuna. Ako novog dogovora ne bude, Amerika doslovno neće moći plaćati svoje račune pa eventualni Lewovi nedostaci padaju drugi plan.