Home / Biznis i politika / 7.MEDUNARODNA KONFERENCIJA ZENE U BIZNISU

7.MEDUNARODNA KONFERENCIJA ZENE U BIZNISU

Iz sudskog registra mogu se izbrisati tvrtke koje tri godine nisu podnijele financijsko izvješće i nemaju imovine. Obavijest o tome objavljuje se odnedavno samo na web-stranicama sudskog registra. Stoga bi vjerovnici trebali pratiti svoje dužnike i dokazati da ipak imaju imovinu iz koje se mogu naplatiti. Naime, nakon brisanja naplata je gotovo nemoguća.

Život svakoga trgovačkog društva počinje upisom u sudske registre trgovačkih sudova i traje do brisanja iz njih. Klasični su slučajevi prestanka postojanja trgovačkih društava stečaj (pojednostavljeno, kad nema dovoljno imovine za namiru obveza) i likvidacija (imovine ima, ali vlasnici ne žele da društvo nastavi postojati). I brisanje iz trgovačkog društva jedan je od načina prestanka postojanja društva, no u vezi s tim stvari nisu ni tako jasne ni tako jednostavne.

Riječ je, primjerice, o društvima u kojima se tri godine zaredom nije poštovala zakonska obveza objave godišnjih financijskih izvješća (s propisanom dokumentacijom) i u kojima se ni u daljnjem roku od šest mjeseci nakon što im je sud priopćio nakanu brisanja nije pokazalo da imaju imovinu. Naime, ako je društvo ima, trebala bi nastupiti likvidacija ili stečaj, a ne jednostavno ga izbrisati iz registra.

Na prvi pogled sve se čini jednostavno, logično i provedivo. Međutim, u praksi se pokazalo potpuno suprotno. Naime, društvo se briše na temelju rješenja o pokretanju tog postupka koje se objavljuje na internetskoj stranici sudskog registra. Nakona – upozorenje da će se izbrisati – također se može objaviti tako, uključujući davanje roka za ulaganje prigovora i društva i zainteresiranih osoba, u pravilu vjerovnika. Jednaki postupak brisanja vrijedi za društva koja ili nemaju imovinu ili je ona neznatne vrijednosti. Zainteresirani mogu reagirati u roku od šest mjeseci od objave rješenja o pokrenutom postupku brisanja.

Naravno, problem je u tome što je zakonodavac pošao od premise da će samo društvo i/ili zainteresirani u tom roku svakako imati uvid u web-stranicu, što se u praksi pokazalo potpuno pogrešnim. Od onoga tko zanemari svoje društvo i/ili izbjegava vjerovnike teško je očekivati bilo kakav dodatni napor u skladu s dobrim poslovnim običajima, a česta je pojava, nažalost, i da na adresu iz sudskog registra nema baš nikakve mogućnosti dostave pismena jer je u stvarnosti sjedište već davno promijenjeno. Očito je problem s dostavom potaknuo zakonodavca na ‘dostavu’ na web-stranici, ali treba biti svjestan da često nema stvarne dostave.

Dodatni je problem što se institut brisanja jako dugo nije provodio (zbog raznih razloga koje je sad teško komentirati, ali svode se na oportunizam i/ili politikanstvo i nerad mjerodavnih), a onda se odjednom, bez ikakvih zakonskih izmjena, to posve promijenilo pa sad i onaj tko prati web-stranicu među gomilom objava ima problema uočiti pojedini slučaj.

Posljedice takva stanja vrlo su ozbiljne. Ako se društvo izbriše iako ima imovinu, nastaje situacija u kojoj postoji imovina bez subjekta jer društva više nema. Pravomoćno okončan postupak brisanja iz sudskog registra više se nikad ne može vratiti u prijašnju fazu, što znači da, ako se društvo likvidira (jer je naknadno otkrivena imovina), likvidator zapravo ima vezane ruke, posebno ako je riječ o nekretninama i strogih odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te Zakona o zemljišnim knjigama. Naime, ako se društvo izbrisalo iz registra, likvidator formalno nije ovlaštena osoba koja bi mogla raspolagati tim nekretninama.

Sporno je i sudjelovanje likvidatora u raznim sudskim postupcima, opet iz istoga, formalnog razloga. A rješenje je tako jednostavno i besplatno: u sadašnje propise treba samo unijeti jednu ili dvije rečenice koje bi riješile te dvojbe. Budući da bi to bio poseban propis, imao bi prednost pred navedenim zakonima (Zakonom o vlasništvu i Zakonom o zemljišnim knjigama), a bio bi i noviji od njih, što bi bila dodatna potvrda tog prioriteta. Struka je već dignula svoj glas o tom problemu, ali iskustvo daje velike razloge za strah ili dvojbu hoće li taj glas itko poslušati. Društvo je sigurno bilo da se, primjerice, propiše odgovornost za kasnu reakciju ili općenito nereakciju zakonodavca, ali za sada je to samo na razini teorije. Ovako zakonodavac bez ikakva objašnjenja često ostaje pasivan i ne čini ono što može lako učiniti, što u pravilu ne znači nikakve troškove i što bi pojačalo pravnu sigurnost, bez koje nema poticajnog okvira za ulagače, bar ne za veće i važnije.