Kajin i SDP pomažu Jakovčiću da reformira IDS bez gubitka vlasti

Milanović se potporom Kajinu pozicionira kao nepouzdan i nepredvidljiv politički partner. Zašto to čini, ne znaju ni ljudi bliski vrhu SDP-a. I to im postaje sve veći problem.

Kad je riječ o Kajinu, sve je unaprijed poznato: ovo je njegov politički kraj, pozornica je sljedećih nekoliko mjeseci njegova, ostaje u Saboru do kraja mandata pa u mirovinu. Povlašteno, koju si je jednodnevnim umirovljenjem osigurao unatoč smjernicama aktualnog političkog pokrovitelja Milanovića.

Lino Cuccurin, uspješni istarski menadžer s ostvarenim zanimljivim lokalnim projektom, koji je govorio ekonomskim jezikom 21. stoljeća nudeći novi razvojni model Istre, nije sa svojom Ladonjom na parlamentarnim izborima uspio ni načeti politički monopol IDS-a i Ivana Jakovčića. Može li to učiniti Zoran Milanović preko Damira Kajina, diplomiranog srednjoškolca, bez relevantnoga radnog iskustva za vođenje bilo čega, koji je 20-ak godina služio kao banalni ‘talking-head’ IDS-a za lijevu biračku populaciju, kojeg nitko ozbiljan nikada nije uzimao ozbiljno i koji danas s naraslim županskim ambicijama jezikom revolucije obećava istarskim biračima povratak u 1941. Dakako da je to nemoguća misija za Kajina, a neozbiljna za Milanovića. Ali je zanimljiva kao novi primjer zbujujućih političkih poteza Zorana Milanovića, zanimljiva je i kao šansa da se pod političkim pritiskom SDP-a IDS pročisti i reformira bez gubitka vlasti.

Bila bi to nekorektna gesta prema koalicijskom partneru Jakovčiću, ali mogla bi se razumjeti kao pokušaj predsjednika neuspješne vlade da se na lokalnim izborima u Istri ‘pokrije’ uspješnim menadžerom. Ali iracionalnim se čini krenuti u rušenje koalicijskog partnera u Istri s potrošenim i pročitanim Kajinom, s kojim je poraz neizbježan, i dovesti pritom u neugodan položaj podijeljene lojalnosti najuspješnijeg ministra svoje vlade Veljka Ostojića. I još važnije, Milanović time sebe pozicionira kao potpuno nepouzdanog i nepredvidivog političkog partnera i čini to u trenutku dok se u zemlji, a i izvan nje, razmišlja o nekom političkom konsenzusu i tehničkoj vlasti kako bi se spriječio gospodarski slom. Zašto to čini, ja ne uspjevam dokučiti. Koliko čujem, ni ljudi bliski vrhu SDP-a to ne uspjevaju shvatiti. I to im postaje sve veći problem.

Najveću dobit Milanovićeve avanture s Kajinom zapravo mogu izvući Ivan Jakovčić i IDS. Istrijani su oduvijek bili sumnjičavi prema ‘strancima’, prema svim političkim opcijama koje su dolazile s druge strane Učke. Ni HDZ, a ni SDP nisu uspjeli pridobiti znatnu potporu među domaćima, tek nešto među došljacima, već se regionalni IDS profilirao kao pokret-stranka koja ujedinjuje cijeli istarski politički spektar od lijeva do desna, s naglašenim regionalnim predznakom. Po tome je bio sličan ranom HDZ-u, ali o(p)stao je na vlasti mnogo dulje. I mnoge bolesti dugog vladanja koje danas oštro dijagnostičira pokajnik Kajin uistinu su duboko prisutne u IDS-u: poput korupcije, interesnih grupa, ovladavanja cjelokupnim životom Istre, iznimnog utjecaja Ivana Jakovčića.

No Kajin i SDP pomoći će im da promijene stranku bez gubitka vlasti, da IDS-ove prvoborce zamijeni nova garnitura istarskih političara-menadžera koje je stvorio Ivan Jakovčić. Uza sve svoje mane i nestašluke, Jakovčić je prosvjećenim apsolutizmom u 20-ak godina vladanja u istarskim gradićima stvorio nasljednike koji mogu voditi stranku sljedećih 20 godina i koji su usporedivi s gradonačelnicima iz svojeg zapadnog europskog susjedstva. Ni Tuđman ni Račan to nisu učinili. Posljedice trpimo danas: nakon nekoliko ciklusa negativne selekcije na nacionalnoj političkoj sceni imamo dvije najveće stranke HDZ i SDP koje su potpuno izgubile sadržaj i koje se nabojuju otrcanim floskulama dok brod tone – jedna na vlasti, druga u nevidljivoj oporbi. Zato se, uza sve kontroverzije koje ga prate, Ivan Jakovčić može zadovoljno oprostiti od aktivne hrvatske politike. Na tome može zahvaliti i Zoranu Milanoviću, koji neće srušiti IDS, ali će dodatno diskreditirati sebe.