Ministri financija odgovorni za porezni sustav i česte izmjene

Nakon prekida suradnje s njemačkim stručnjakom Manfredom Roseom uvođene su i ubrzo ukinjene brojne, uglavnom neuspješne, tzv. porezne mjere. Desne vlade oslobađale su od poreza na dividende, a socijaldemokratske opet vraćale oporezivanje dividendi.

Rednici Lidera predložili su mi da umjesto kritike ovaj put napišem što bi trebalo mijenjati u poreznom sustavu. Postojeći porezni sustav je takav da je svima koji se namjeravaju početi baviti nekom oporezivom djelatnosti najbolje da otiđu iz Hrvatske u neku od zemalja s uređenim poreznim sustavom, a i strane investitore koraktni konzultanti upozoravaju da zbog ovdašnjih poreznika nije preporučljivo ulagati u Hrvatskoj.

Za teoretičarne i predlaganje potpuno novih poreznih sustava nema vremena. Dobar model oporezivanja kao ni dobri poreznici ne mogu se na brzinu naći na ulici. Osmisli stoga treba što bi se moralo hitno mijenjati u okviru postojećega poreznog sustava da porezi prestanu gušiti gospodarske djelatnosti. Radi toga predlažemo da se s prof. Manfredom Roseom opet zaključi konzultantski ugovor i da se na osnovi njegovih savjeta otklene devastacije i porezni sustav iz 1993. – 1998. godine dogradi i prilagodi sađnjem vremenu.

U Hrvatskoj je, naime, počela (1993. – 1998.) izgradnja modernoga poreznog sustava s jednostopnim PDV-om. Konzultant tadašnjih vlada bio je spomenuti njemački porezni stručnjak. Od 1999. godine, međutim, savjete prof. Rosea (tadašnja) Vlada najprije počinje zanemarivati, da bi otprilike godinu dana kasnije konzultantski ugovor bio naposljetku i otkazan. Usljedilo je razdoblje u kojemu se odustalo od jednostopnog PDV-a, uvođene su i ubrzo ukinjene brojne uglavnom neuspješne tzv. porezne mjere tobože za poticanje pojedinih djelatnosti, olakšice i povlastice, desne vlade oslobadale su od poreza na dividendu, a socijaldemokratske opet vraćale oporezivanje dividendi, što je potpuno narušilo dotad izgrađeni porezni sustav prema Roseovom konzaltingu.

Otad je posebno naglašen problem u poreznoj birokraciji, koja je postala potpuno neefikasna u naplati poreza. Devastirani porezni sustav i neuspješna porezna birokracija zajedno su doveli do današnje pravne nesigurnosti obveznika poreza, osobito učestalim izmjenama poreznih propisa, kojima su ozbiljno narušena i osnovna građanska prava zajamčena Međunarodnom konvencijom o ljudskim pravima i Ustavom. Zbog toga se moraju usporedno mijenjati sustav oporezivanja kao i porezna administracija.

Vratiti bi trebalo oporezivanje jedinstvenom stopom PDV-a svih djelatnosti bez iznimaka. Tako bi se izbjegla manipulacija kojom je, primjerice, zdravstvo naoko oslobodeno od PDV-a, ali se zbog nemogućnosti obraćunavanja pretporeza za nabavku hrane, energenata i ostalih PDV-om oporezivih proizvoda za bolnice iz zdravstva u državni proračun na godinu prelijeva više od pola milijarde kuna. A zbog jednostavnosti bi prijave poreza mogle sastavljati same i domaćice. Umjesto tobožnog oslobađanja od PDV-a zdravstvu kao neprofitabilnoj djelatnosti treba osigurati stvarnu namjensku naknadu zbog povećanog troška iz posebnih fondova u koje će se izdvajati novac od ubranih poreza.

Porezi su, prema definiciji, dio dohotka ili imovine koje država silom zakona oduzima fizičkim i pravnim osobama za pokriće svojih rashoda bez obveze izravne protučinđbe. U poreznom sustavu nisu poželjne tzv. porezne mjere poticaja, olakšica i povlastica, jer porezi su prije svega izvor novca za financiranje rashoda države. Preduvjet svakoga normalnog oporezivanja PDV-om je ukidanje obveze plaćanja tog poreza na izdanu i nenaplaćenu fakturu. To će zahtijevati osiguravanje novca za premoštenje zbog privremenog manjeg priljeva novca u državni proračun nakon uvođenja plaćanja PDV-a samo na naplaćene fakture.

Porez na dobit nije izdašan kao PDV, jedva da dostiže 15-tak posto prihoda od PDV-a. Definitivno bi trebalo ukinuti porez na dividendu, jer je tim porezom dvostruko oporezovana dobit (najprije na razini trgovačkog društva i drugi put na razini dioničara ili člana društva). Činjenica je i da u smislu punjenja proračuna učinci poreza na dividendu ne opravdavaju njegovo uvođenje, pogotovo zbog oslobađanja velikog broja malih dioničara, koji do 12 tisuća kuna ne plaćaju taj porez.

Eventualno manje prihoda zbog ukinutog poreza na dividendu moguće je nadomjestiti povećanjem stope poreza na dobit, premda je prihod od poreza na dividendu zanemariv za državni proračun, pa zapravo stopu poreza na dobit ni ne bi trebalo dirati.

Prihode od poreza na dohodak dijele središnja i lokalna država. Kod tog poreza ne bi trebalo mnogo mijenjati, osim kod tzv. neoporezivog dijela, koji se kod nas pogrešno tumači kao porezna olakšica. Trebalo bi taj neoporeziv dio dovesti u pravu funkciju preciznim određivanjem iznosa ispod kojega se porezni postupak ne isplati, odnosno kao iznos čije bi oporezivanje stajalo više od poreza ubranog na taj iznos. Taj neoporeziv dio trebao bi se odrediti u jedinstvenom iznosu i primjenjivati kod obračunavanja svih poreza i doprinosa (u većini zemalja je oko tristo eura granični iznos ispod kojega su troškovi oporezivanja veći od ubranog poreza).

Ima i suprotnih mišljenja prema kojima bi taj neoporeziv dio ipak trebao ostati ‘osobni odbitak’ neovisno o troškovima poreznog postupka (kao egzistencijalni minimum koji poreznik ne dira jer je nužan za preživljavanje), dakle neoporeziv iznos koji bi se priračunavao fizičkoj osobi prema osnovi uzdržavanih članova obitelji.

No to bi značilo ostavljanje ‘socijalnih’ mjera u sustavu oporezivanja, koje bi ipak trebale biti izvan poreznog sustava.

Sa stopama doprinosa godinama se ide ‘gor pa dol’, učestalo se tobože smanjuju radi rasterećenja gospodarstva, ali se potom prelijevanjima unutar državnog proračuna učinci brzo poništavaju. Jedino što u dva protekla desetljeća sve vlade lošim gospodarskim mjerama ustrajno smanjuju izvore iz kojih se doprinosi naplaćuju (broj zapošlenih) i usporedno povećavaju rashode koje bi trebalo financirati doprinosima (povećava se broj prijevremenih i izvanrednih mirovina, kao i broj osoba s pravima u sustavu javne zdravstvene zaštite).

I zadnjim Linićevim promašenim smanjenjem doprinosa za zdravstvo tobože radi rasterećenja gospodarstva poduzetnicima je ostalo na raspolaganju oko dvije milijarde kuna. Kad se to razdijeli na sve poduzetnike, to zbila nije dostatno za bilo kakve gospodarske investicije.

Doprinosi kao namjenska davanja za zdravstvenu i mirovinsku zaštitu trebalo bi izdvojiti iz državnog proračuna natrag u posebne izvanproračunske fondove kao što su i bili do 1999. godine. To ne isključuje zajedničko računovodstvo u okviru sustava državne riznice, ali odvojeno od vođenja računa države. Pritom bi trebalo razdvojiti ‘državni’ mirovinski fond u najmanje dva fonda – redovni, za koji se sredstva osiguravaju iz doprinosa, i posebni fond.

Na 196,5 poreznih obveznika dolazi jedan poreznik. A u srednjim poreznim sustavima u svijetu ‘normativ’ je jedan poreznik na i do pet puta više poreznih obveznika.

Za tzv. izvanredne mirovine, za koji se sredstva moraju osiguravati mimo doprinosa iz državnog proračuna i drugih izvora (tzv. saborske mirovine, braniteljske iznad iznosa na koji branitelji imaju prava u okviru redovnih mirovina…). Eventualno i nakon toga nedostatna sredstva za redovni mirovinski fond i javnu zdravstvenu zaštitu trebalo bi namaknuti proširenjem poreznih baze ili većim poreznim prihodima od gospodarskih djelatnosti.

Kod svih ostalih poreza, županijskih (porezi na nasljedstva i darove, na cestovna motorna vozila, plovila i automate za zabavu i igre), gradskih ili općinskih poreza (pripezi, porezi na potrošnju, na vikendice, na tvrtku i naziv i na korištenje javnim površinama), kao i na promet nekretninama ne bi trebalo ništa znatnije mijenjati, osim ako prof. Rose ne bi predložio neka bolja i brzo ostvariva rješenja.

Jedino bi iz Ministarstva financija trebale prestati svaka dva mjeseca neutemeljene najave novih poreza, primjerice na imovinu, pa potom na nekretnine, sve bez prethodno izgrađene nužne infrastrukture za takve poreze kao što su, primjerice, srednje zemljišne knjige kao preduvjet za uvođenje poreza na nekretnine.

Visina iznosa nenaplaćenih poreza, od kojih je većina otišla u zastaru (što se službenim evidencijama pokušava prikriti), najbolje govori o (ne)kvaliteti rada, odnosno učinkovitosti Porezne uprave Ministarstva financija.

Porezna uprava u Hrvatskoj osnovana je 1993. godine spajanjem svih 120 dotadašnjih općinskih uprava prihoda. U razdoblju od 1994. do 1999. godine, nakon uvođenja poreza na dohodak, poreza na dobit i PDV-a, oko 2300 poreznika preuzima poslove ubiranja poreza od 115 tisuća obrtnika, 80 tisuća pravnih osoba i oko 540 tisuća građana.

No nakon uvođenja PDV-a 1999. u Poreznoj upravi odjednom se zaposlilo dodatnih 1440 poreznika. Ispada da na 196,5 obveznika poreza dolazi jedan poreznik. A u srednjim poreznim sustavima u svijetu ‘normativ’ je jedan poreznik na i do pet puta više obveznika poreza. Apsurdno je da je prema Uredbi o unutarnjem ustrojstvu u Poreznoj upravi Ministarstva financija za 2012. godinu odobren ‘okvirni broj’ 4982 zaposlena poreznika.

Napokon bi i Poreznu upravu trebalo informatički povezati i prekinuti obradu poreznih prijava ‘pješice na papiru’. Broju zaposlenih poreznika u Poreznoj upravi Ministarstva financija treba prirodititi još oko tisuću i pol službenika koji u Fini, REGOS-u, Gradskom zavodu za automatsku obradu podataka i ostalim službama formalno izvan Ministarstva financija rade na poslovima naplate poreza za koje službenici Porezne uprave nisu osposobljeni.

Prije desetak godina ozbiljno se razmišljalo da se Finu pripoji kao službu Ministarstvu financija, s obzirom na poslove koji se rade u toj agenciji, kao podršku sustavu državne riznice i prikupljanju poreza. Trošak porezne administracije u Hrvatskoj procjenjuje se i do tri lipe na jednu kunu ubranog poreza (bez troškova djelatnosti u outsourcingu). Po uzdanijih podataka nema zbog velike ‘raspršenosti’, jer samo je 25 različito razvrstanih poreza (sedam državnih, četiri županijska, pet gradskih i općinskih, dva zajednička – lokalni i središnji, te osam raznih na igre na sreću, kao i doprinosi i sl).

Većinu tih poreza prikuplja Porezna uprava, ali prikuplja i neke neporezne prihode (primjerice, članarinu za Hrvatsku obrtničku komoru i sl) i zbog toga je teško pouzdano utvrditi koliko zapravo stoji ubiranje svih tih poreza.

A mjerenja troškova oporezivanja kod poreznih obveznika u Hrvatskoj praktično nisu provođena, o tome nema ni službene statistike, jer bi se moralo provesti skupa anketiranja i prikupljanja preciznih podataka kod relativno velikog broja pojedinačnih poreznih obveznika. Postoje jedino ankete Instituta javnih financija, ali provedene na (pre)malim uzorcima.

‘Čišćenje’ poreznog sustava od neuspješnih tzv. poreznih mjera usvojenih nakon 1999. godine tobože radi poticanja pojedinih djelatnosti i rješavanje socijalnih problema, odnosno rekonstrukcija i ponovno pojednostavljanje poreznog sustava prema konzaltingu prof. Rosea, omogućili bi i svedenje ukupnih troškova oporezivanja u realne okvire (uključivo i troškove obveznika poreza, a ne samo porezne administracije).

Nakon pojednostavljanja poreznog sustava moguće bi bilo smanjivanje broja dužnosnika i namještenika koji rade na ubiranju poreza, prema procjenama stručnjaka za oko 3,5 tisuća.

U posljednjih godinu dana primjenom Linićeve tzv. fiskalne discipline nizom na brzinu nekritički usvojenih zakonskih odredbi u poreznim propisima narušena su temeljna ljudska prava. Najozbiljnije je ugroženo pravo na sudsku zaštitu.

Poreznici onoga trenutka kad je trgovačko društvo u problemima s neplaćenim porezom mogu bez sudske odluke u upravnom postupku odmah posegnuti za privatnom imovinom članova društva i članova uprava, a onda neka se obveznik poreza prema načelu ‘plati pa se žali’ obraća sudu i godinama parniči.

Neki se poreznici u lice podsmehuju obveznicima poreza govoreći ‘dok ostvarite svoja prava, bit ćete financijski mrtvi’.

Najnovijim izmjenama poreznih zakona uvedene su mogućnosti i retroaktivnog obračuna poreza, a upravo su u postupku i zakonski prijedlozi o praktičnom uklanjanju zastarnih rokova u kojima poreznici mogu utjerivati porezne obveze. Sve te tzv. Linićeve izmjene poreznih zakona usvojene tobože radi efikasnije naplate poreza treba hitno ukinuti.