Komu još trebaju tipke? Otkako su svijet tehnologije osvojili zaslona na dodir, klizanje prstom po zaslonu postao je mnogim ljudima prirodni način komuniciranja s uređajima. Telefoni i tableti svakako su stjegonoše toga – danas već u tehnološkim godinama staroga – trenda. Zasloni na dodir (eng. touchscreens) postali su standard i na kućanskim uređajima, u automobilima, na navigacijskim uređajima, blagajnama, bankomatima, medicinskoj opremi, kao dio prijenosnika i osobnih računala… Dakle, na gotovo svemu što zahtijeva interakciju ljudi i računala. Tehnologija je odmaknula toliko da leko da nije teško zamisliti bližu budućnost u kojoj će se takvi zasloni moći razvlačiti, gužvati, prenositi, koji će imati teksturu prilagodljivu po želji i biti potpuno osjetljivi na dodir.
Takvo bujanje zaslona na dodir dogodilo se ponajprije zahvaljujući kompaniji Apple koja je svojim iPhoneom protresla industriju i uvela ih u široku upotrebu. Međutim, appleovci nisu izumili ‘touch screen’, nego su ga ‘samo’ znatno poboljšali inovacijama. Displeji osjetljivi na ljudski dodir ili olovke, ‘stylus’, postoje već više od pola stoljeća. ‘Touchscreen’ je izumio E. A. Johnson još 1965. Tablet koji je prvi put patentiran 1969. mogao je tada čitati samo jedan dodir i upotrebljavao se u kontroli leta sve do 1995. Prve prozirne, kapacitivne zaslone na dodir razvila su dva inženjera u CERN-u ranih 70-ih. To su bili zasloni koji su se morali stisnuti jako čvrsto ili posebnim olovkama. Samuel G. Hurst razvio je 1971. rezistivni zaslon osjetljiv na dodir koji je nazvao elograf, počeo se masovno proizvoditi ranih 80-ih. Za razliku od kapacitivnih zaslona (koji registriraju promjenu u električnom naboju) rezistivni su bili napravljeni od nekoliko slojeva. Vanjski sloj savija se pod pritiskom i udara u sloj iza sebe, što zatvara strujni krug.
Već ima uređaja kojima se upravlja pokretom jezika, zatezanjem mišića ili drugim minimalnim pokretom, poput puketanja prstom ili okretom zgloba. Sve to u kombinaciji sa sve kvalitetnijim glasovnim raspoznavanjem i sve osjetljivijim površinama znatno može unaprijediti razvoj mobilne industrije. Uređaj dobiva informaciju o dijelu zaslona koji se stišće. Elograf nije bio proziran poput današnjih zaslona, međutim bio je to važan izum. Nakon toga nije trebalo dugo čekati prvi zaslon na dodir s prozirnom površinom koji je Hurst razvio već 1974. Godine 1982. na Sveučilištu u Toronto začeta je višedodirna tehnologija kakvu danas poznajemo – razvijen je tablet koji registrira više dodira istodobno. Otpriške u isto vrijeme razvijena je tehnologija optičkog sustava za praćenje pokreta ruke. Godinu poslije Bill Buxton, računalni znanstvenik i pionir računalno-ljudske interakcije, pomaknuo je inovaciju na novu razinu razvijši ‘multitouch tablet’, za što je upotrijebio kapacitivnu tehnologiju. Sljedećih nekoliko desetljeća tehnologija se nastavila razvijati. Međutim, nekoliko je proizvođača utrlo put i tehnologiji Phonea, prije svega Hewlett-Packard sa svojim računalom HP-150 s ‘touchscreenom’ proizvedenim 1983. Tehnologija je bila zasnovana na infracrvenoj mreži koju je razbijao dodir prstom po ekranu. Skupljala je mnogo prašine, pa je zaslon često trebalo čistiti. Prvi telefon s ‘touchscreenom’ 1992. razvio je IBM. Zvao se Simon i danas ga mnogi smatraju prvim pametnim telefonom iako taj termin tada još nije postojao. Godinu nakon Apple je razvio Newton, prvi uređaj koji je prepoznavao pisanje po ekranu.
Danas se sve može pretvoriti u interaktivnu površinu. Zaslon na dodir može biti i stolić za kavu, a samo je pitanje vremena kad će postati dio zrcala, prozora i vrata. Ove godine oboren je rekord i za najveći ‘touchscreen’ ikad napravljen. Tvrđava Engage Production postavila je višedimenzionalni zaslon od 9,9 x 2,1 metar neprekidne površine u visokoj (HD) rezoluciji osjetljiv na dodir. Tom se demonstracijom pokazalo da se zasloni slaganjem mogu graditi unedogled. U teoriji, zaslon na dodir danas se može proizvesti u bilo kojoj veličini pa igranje megaizdanja Angry Birds na zidu nebodera tehnički može biti izvedeno bez većih problema (osim potencijalno velikog računa za struju). Disney Research razvija uređaj koji prepoznaje dodir pojedinih ljudi. Korisnici tako mogu na istom zaslonu i u istom prozoru uređivati sadržaj tako da računalo pamti svaku izmjenu. Takva tehnologija zasigurno će činiti čuda na kolaboracijskim alatima. Manje izmjene s kojima se već eksperimentira jesu i raspoznavanje u kojoj ruci korisnik drži uređaj i pod kojim kutom. Već postoje prototipi uređaja koji se donekle mogu oblikovati po želji korisnika, i to poput gline ili gume, na čemu se radi u Media Labu na MIT-u. Ondje su znanstvenici već demonstrirali zaslove koji su svijeni poput narukvica oko zgloba i na kojima se zatim radi tradicionalno na ravnim površinama stola ili u drugom obliku. U budućnosti će komunikacija s računalima biti još intimnija. Danas već postoje inovacije za koje se očekuje da će pomaknuti granice i u širokoj uporabi. Ima uređaja koje pokreće pokret jezikom, zatezanjem mišića ili drugi minimalni pokret, poput puketanja prstom ili okretom zgloba. Sve to u kombinaciji sa sve kvalitetnijim glasovnim raspoznavanjem i sve osjetljivijim površinama znatno može unaprijediti razvoj mobilne industrije, za koju mnogi smatraju da je u još bržem razvoju sputavaju jedino ograničenja u interakciji s uređajima.
