U građevinarstvu Europske unije, unatoč recesiji i krizi, na godinu nastane nešto manje od 900 milijuna tona građevinskog otpada, od čega se prosječno reciklira oko 62 posto materijala. Cilj je da do 2020. godine prosječni postotak dosegne barem 70 posto. Nizozemska, Danska, Njemačka, Irska i Estonija već recikliraju više od toga – 80 posto. U Hrvatskoj se na godinu proizvede oko 2,5 milijuna tona građevinskog otpada, od čega se reciklira oko sedam posto. Podaci tu to koje su na Šestom hrvatskom forumu o održivoj gradnji u organizaciji Holcima Hrvatska i zagrebačkoga Građevinskog fakulteta iznijele Nina Štirmer i Dubravka Bjegović, profesorice s Građevinskog fakulteta. Prema njihovim saznanjima, do 2015. godine nastojat će se i u Hrvatskoj postići 80-postotno recikliranje građevinskog otpada.
Pazite čime gradite danas, kako biste jeftinije rušili sutra’ bio je moto Foruma, a ipak je važan zaključak skupa da je riječ o vrlo osjetljivom području s mnoštvom zamki i tehno-loških izazova.
Piramida gospodarenja otpadom čini se u shematskom prikazu jednostavnom: izbjegavanje stvaranja otpada smanjivanjem kroz razvrstavanje i recikliranje čini se kod građevinskog materijala kao sjajna poduzetnička prilika za zaradu, otvaranje novih radnih mjesta i smanjenje pritiska na primarne prirodne sirovinske resurse, a sve sa smanjenjem čovjekovog otiska na prirodu. Slikovito rečeno, grad postaje poput rudnika novih materijala. No pojednostavljenje tog problema nije samo neobzirno i neodgovorno, već i opasno.
Moderator Foruma, Holcimov direktor industrijske ekologije Žarko Horvat upozorio je na još uvijek jake i u mnogim slučajevima obeshrabrujuće društvene predrasude u vezi s recikliranim materijalom kao sirovinom za mnoge proizvode, pošto se u okvirima sadašnjih standarda svjetonazora i kulture unaprijed, bez odgovarajuće edukacije, prednost daje ‘djevičanskim’ materijalima u odnosu na one dobivene recikliranjem, makar bili proizvedeni i prema najvišim tehno-loškim standardima. A s druge strane, opravdana je kritička doza u pristupu jer ekstremnih primjera ima. Horvat tako iznosi primjer da u javnosti više nema problema s prihvaćanjem činjenice da se toaletni papir proizvodi recikliranjem starog papira, ali na pitanje li radije vozili automobil s novim ili protektiranim gumama, a pogotovo li mirne duše sjeli u avion za koji bi bilo rečeno da je napravljen od recikliranih materijala, malobrojni bi odgovorili da im je sve jedno.