Zbog neke sam politike, kao većina Hrvata, dovedena pred zid i živčaram se kako ću platiti režije svaki mjesec. Iz te nemoći nastao je rad ‘I didn’t have balls to say no’ koji govori o tome da svi kimamo glavama ma što nam činila politička elita.
-
Kakvo je danas stanje na tržištu i mislite li da imamo slikarsku scenu? – Talentiranih umjetnika imamo, to je činjenica. Ali kod nas umjetničkog tržišta više doslovce nema, prodaju se jedino slikarski ‘mrtvaci’ jer galeristima donose siguran novac. Nemamo galerista koji kao vani ulažu u umjetnika, potiču, promiču, tiskaju kataloge, organiziraju marketing i računaju na to da će kad uspije imati pravo prvootkupa dijela umjetnina. Kod nas je samo Tomislav Kličko tako odigrao s Lovrom Artukovićem… I daj Bože da što više ljudi bude poput njega.
-
Hoće li ulazak u EU olakšati stanje? – Trebao bi, zbog uvjeta uvoza i izvoza umjetnina. Lakše će nam biti ući na europsko umjetničko tržište i u njegove sustave, no više ćemo koristi imati od dolaska stranih menadžera u Zagreb. U njima vidim publiku i kupce koji najprije mogu oživiti naše tržište. Poslovnjaci su vani dominantni konzumenti umjetnosti, što zbog znanja i sklonosti, što zbog svijesti o tome da je umjetnost ulaganje ili element koji donosi ugled. Hrvatski su umjetnici jeftiniji od europskih, pa se nadam da će i to prepoznati.
-
Mislite li kojiput da kao docentica školujete nepotrebno kadar? – Kad podlegnem sveprisutnoj hrvatskoj socijalnoj apatiji. Ali u današnje doba to jednostavno nije točno. Istina, prevelike su kvote na fakultetima, no to je druga priča. No dobar dizajn prodaje stvari i potpuno smo okruženi dizajnerskom robom. Jedini je problem kako će ti mladi ljudi prebroditi materijalne probleme dok se ne probiju, nametnu, etabliraju, ovdje ili vani. A koliko vidim, više u Hrvatskoj ni proizvodna zanimanja nisu u prednosti.
-
Zašto ste se odmah nakon dizajna, za koji ste već vrlo mladi bili nagrađivani, odlučili za slikarstvo? – Sve je kod mene išlo spontano. Željela sam dizajn, a već mi je na fakultetu postalo jasno da naginjem umjetnosti pa sam išla dalje, na Likovnu akademiju. Dio sam naraštaja odraslog u socijalizmu koji nije previše razmišljao o materijalnom i o budućnosti premda nismo bili bogati. Roditelji su mi govorili da razmislim od čega ću živjeti, ali tada još nisam bila prisiljena raditi za kruh.