Piše Tatjana Petričušić

O d kompanija se davno prestalo očekivati da služe samo onima koji imaju udjela u vlasništvu. Još otkad je ranih sedamdesetih u kompanijske rječnike ušla riječ dionik (stakeholder), od tvrtki se sve više očekuje da budu dobri korporativni građani. Moderne kompanije tako svoje poslovne izvještaje obogaćuju podacima o tome što su počistili, kome su što darivali, kako su usavršavali radnu sredinu, lokalnu zajednicu, pazili na planet – sve kako bi pokazali da u zajednici i okolišu u kojem djeluju nisu samo zato da bi izvukli profit, već nešto i ‘daju natrag.

Takav način izvještavanja potpuno je dobrovoljan, iako postoje inicijative koje se zalažu za to da izvještavanje o društveno odgovornom poslovanju postane obvezno. Taj potez donio bi standardizaciju izvještavanja, a posebice ga podržavaju investitori, jer sadašnja razina izvještavanja ne omogućava donošenje kvalitetnih poslovnih odluka.

Europska politika o društveno odgovornom ponašanju (Communication on CSR) iz listopada 2011. godine donijela je novu definiciju društveno odgovornog ponašanja: odgovornost poduzeća za svoj utjecaj na društvo. Riječ je o poticaju za izvještavanje o nefinancijskim pokazateljima, koje bi postalo obvezno na razini Europske unije.

Sredinom 2014. Europska će komisija preispitati tu mogućnost, iako poslovna udruženja još uvijek to ne podržavaju. Tvrtke još uvijek većinom pripremaju financijske izvještaje, a neke odvojeno pripremaju i izvještaje o održivosti.

Iako broj izvještaja o održivosti raste iz godine u godinu, njihova je zastupljenost još uvijek u odnosu na broj kompanija relativno mala. Ta bi se situacija mogla promijeniti u idućim godinama jer sve više jačaju zahtjevi za integriranim izvještajima koji bi na jednom mjestu dali informacije o financijskim i nefinancijskim pokazateljima poslovanja.

Tako će tvrtke iz Hrvatske koje još ne razmišljaju o pripremi izvještaja ili misle da im izvještaju nisu potrebni dobiti snažan poticaj da ipak počnu izvještavati, jer će im to olakšati komunikaciju s potencijalnim investitorima, fondovima, bankama, regulatorima s jedne strane, a s druge pomoći u izgradnji povjerenja zaposlenika, poslovnih partnera, udruga, medija i ostalih zainteresiranih strana. U Hrvatskoj, Poslovni savjet za održivi razvoj (HR PSOR) već pet godina objavljuje natječaj Indeks DOP-a za odabir najboljih u primjeni društveno odgovornog poslovanja u Hrvatskoj. Poduzeća nagrađuje u pet kategorija (velika, srednja, mala, javna poduzeća kao i ona s najboljim napretkom u odnosu na rezultat iz prošle godine). Potkraj studenog ove godine, poduzeća koja zadovoljavaju kriterije najboljih prema Zlatnoj kuni dobila su linkove na aplikaciju za ispunjavanje upitnika, koji se za velika poduzeća sastoji od 119 pitanja. Riječ je o kompleksnoj provjeri prakse kroz šest poglavlja. Naravno, to ne znači da su ostale tvrtke isključene – oni koji su prethodnu godinu završili s pozitivnom bilancom mogu se prijaviti te će im biti generiran link pomoću kojeg sudjeluju u rangiranju.

Važno je reći da ukupnu rang-listu ne objavljujemo te se upitnik može ispunjavati kao provjera vlastite prakse u području DOP-a, bez mogućnosti da loše ispunjen upitnik označi organizaciju kao neodgovornu. Objavljujemo samo sve sudionike prema abecedni, naravno, pobjednike – objašnjavaju u HR PSOR-u.

Velike kompanije uglavnom se odlučuju za objavljivanje zasebnih izvještaja, a pitanje koje se nameće samo od sebe je koliko objavljivanje takvih izvještaja stvarno utječe na korporativni imidž. Andreja Pavlović, starija savjetnica i direktorica DOP-a u Grupi Hauska i Partner, kaže da to najviše ovisi o kvaliteti izvještaja. Upotrebljava li se i kao alat za oblikovanje pozitivnog dojma, kaže, u tom slučaju teško može ispuniti svoju osnovnu svrhu. Ističe da je osnovna svrha izvještaja pružiti zainteresiranim stranama informacije o sposobnostima tvrtki da uspješno upravljaju izazovima održivog poslovanja.

Kvalitetan izvještaj prije svega je jezgrovit, objektivan, usporediv i sadržajno točan. Naime, potencijalni investitor, čitajući izvještaj, mora moći procijeniti je li isplativo ulaganje u neku tvrtku, a odgovor na to pitanje ne daju mu samo financijski podaci nego i nefinancijski.