Iskreni, ja to radim u New Yorkeru – brbljam o tome kako je A samo jedna metafora za B i bla, bla, bla. No ajmo biti načisto. Niste ovu knjigu kupili zbog neke grandiozne metafore. Psi ne govore o nečem drugom. Psi su psi. Stavi li se na stranu ovaj moj nemušti prijevod, poenta je jasna. Psi su zaista psi. I u tome i jest njihova čarolija. Ali opet, što se točno dogodilo? Kako su psi uspjeli kolonizirati naše navodno racionalne umove i tako nam se uvući pod kožu? I zašto je jedan New Yorker odlučio slaviti pse, a ne ljude?
New Yorker, magazin sa stažem dugim gotovo devet desetljeća, zbog svojih zanimljivih, lucidnih eseja i komentara stekao je milijunsku publiku izvan granica New Yorka pa i Novoga kontinenta. Tijekom godina uspio se pozicionirati kao brend koji čitaju ‘aristokracija’, snobovi s pokrićem i pripadnici srednje klase s visokim intelektualnim preferencijama. Drugim riječima, izradio je toliko snažan i prepoznatljiv imidž da je dovoljno da prošetate s njim pod miškom i narodu ‘čete komunicirati’ svoj istančani ukus i sjajne kognitivne sposobnosti. E, pa kad se jedan takav magazin bavi psima i tu svoju ‘propseću’ politiku potvrđi izdavanjem posebne knjige na 400–tinjak stranica, jasno je da su i psi napredovali na društvenoj ljestvici i postali mnogo više od četveronožnih ljubimača. Prema nekim procjenama, trenutačno su milijardu pasa ravnopravni članovi svjetskih kućanstava, a čini se da će se ta brojka nastaviti povećavati.
Uz psa ćete se naviknuti na život s dlakama u pećnici, postelji ili tastaturi, zapinjati na sušene svinjske žlundre i osakaćene plišane životinje.
