Tko će plaćati porez

Dodatni trošak osjetit će oni koji imaju nefunkcionalne nekretnine ili ih takvima prikazuju. Drugi veliki ‘gubitnik’ trebale bi biti banke i tvrtke vlasnice mnogo neprodanih stanova, koje će odsad na te nekretnine bar plaćati porez, ako već ne odluče sniziti cijene.

Malo je tema u posljednje vrijeme izazvalo toliko žučljivih rasprava i prijepora kao porez na nekretnine predstavljen prošli tjedan u Vladi. Nakon mjeseci nabacivanja raznih interesnih skupina različitim verzijama, poluinformacijama, pa i namjernim lažima u javnom prostoru, ministar financija Slavko Linić prekinuo je nagađanja ukratko objasnivši kakav bi taj kontroverzni porez, koji bi se na snagu trebao stupiti u travnju sljedeće godine, zapravo trebao biti. No čini se da ni skidanje vela sa zakonskog prijedloga nije zaustavilo bujicu reakcija ili poboljšalo informiranost građana i stručnjaka o njegovu istinskom sadržaju. Glavno iznenađenje, oko kojeg se razvio i politički spor u vladajućoj koaliciji, bilo je oporezivanje svih vlasnika nekretnina, ne samo nekih skupina, kao što se cijelo vrijeme očekivalo.

Prema Vladinoj zamisli, ili isključivo ministra Linića, ako vjerujete tvrdnjama HNS-a, stranke koja sjedi u Vladi, ali pojma nema o njezinim ključnim aktivnostima, sve nekretnine trebale bi se oporezivati prema jedinstvenoj stopi od 1,5 posto koja bi se zaračunavala na 70 posto fiskalne vrijednosti te nekretnine, s tim da bi za one u kojima se trajno živi i za one koje se povremeno upotrebljava postojale velike olakšice. Punu stopu poreza plaćalo bi se, dakle, isključivo za nekorištene nekretnine. Visinu olakšica određivala bi lokalna samouprava. One u prvom slučaju mogu biti od 88 do 95 posto, odnosno od 70 do 85 posto za vikendice. Za djelatnosti, ovisno o tome o kojoj je riječ, može se odrediti olakšica od 20, 40, 60 ili 80 posto. Taj bi porez istodobno zamijenio komunalnu naknadu i bio otprišen jednak njoj, ovisno o skupini u kojoj je nekretnina, osim za onu na koju porez zapravo cilja, nekorištenu. Tijekom prezentacije ministar i šefica Porezne uprave Nada Čavlović Smiljanec objasnili su da je cilj poreza prije svega rasterećiti gospodarstvo i učiniti ga konkurentnijim te da će se plaćati prema vrijednosti nekretnine i mogućnostima obveznika.

Najveća olakšica moći će se ostvariti na nekretnine u kojima stanuju djeca i roditelji, zaštićeni najmoprimci, prijavljeni podstanari te na one za koje je sklopljen ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Kao što se može pretpostaviti, drugi razred najpovoljnijih olakšica namijenjen je najviše vikendicama, na koje se više neće plaćati porez, i iznajmljenim nekretninama. Na 80 posto moći će računati industrijske i proizvodne djelatnosti, zdravstvena skrb, obrazovanje i neprofitne djelatnosti, 60 posto zamišljeno je za nekretnine u zakupu, građevinarstvo, prijevoz i skladištenje te ugostiteljstvo, 40 posto za trgovinu te 20 posto za ostale kategorije djelatnosti.

To su općeniti podaci iz kojih je ostalo pregršt konkretnih pitanja, na većinu kojih ima odgovora, više ili manje zadovoljavajućih. Račun će se ispostavljati stvarnom korisniku nekretnine, bilo da je riječ o domaćoj ili stranoj fizičkoj ili pravnoj osobi, vlasniku, stanaru, korisniku, posjedniku, nositelju prava građenja ili obvezniku nekretnine. Mnogima je, ipak, ostalo nejasno kako će se porez realizirati s obzirom na nesređene zemljišne knjige. Vladin je odgovor da će porez platiti ili vlasnik ili korisnik, a ne bude li se nijedno od toga moglo utvrditi iz zemljišnih knjiga ili katastra, onda će nekretnina postati porezna obveznica. Pojednostavljeno, nekretnina će postati javno vlasništvo i prodati se. Jednaka logika primjenjuje se na slučajeve u kojima ima mnogo vlasnika ili onih koji polažu pravo na nekretninu. Ona se tada smatra poreznom obveznicom i ako u njoj nitko ne boravi trajno ili povremeno, plaćat će puni iznos poreza. Ako to ne utječe na dogovor vlasnika, svi će jednako snositi trošak punog poreza; ako se pak porez jednostavno nema komu naplatiti, država će ovrhom nekretninu vratiti na tržište. Tako Vlada želi potaknuti sve one s nesređenim papirima, uključujući nelegalne građelje, da ih riješe. Profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Josip Tica upozorava na nelogičnost prigovora o nesređenim zemljišnim knjigama jer, kaže, upravo bi taj porez trebao rezultirati sredovanjem knjiga, ne obrnuto. Da pače, Tica porez smatra posljednjom prilikom za legaliziranje nekretnina i sredovanje katastra te gruntovnice.

Druga česta točka prijepora, relevantna i zbog izmjena Općega poreznog zakona koje omogućuju prebijanje duga između države i dužnika, pa i nekretninom, bilo je utvrđivanje vrijednosti nekretnine. Nju će utvrđivati Porezna uprava, ali ne kao tržišnu vrijednost, nego prema materijalima, starosti, prosječnoj cijeni u regiji ili četvrti, što znači da će osnovica za obračun poreza biti niža cijena od tržišne, plus već spomenuti odbitak od 30 posto na sve nekretnine. Isto tako, broj nekretnina nije toliko važan ako je netko u obitelji (roditelji, djeca) prijavljen kao trajni korisnik/stanar – moguće je imati nekoliko nekretnina koje će se sve smatrati ‘prvima’, no one u kojima se samo povremeno živi ili se uopće ne upotrebljavaju smatrati će se drugima ili trećima.

Zagovornik poreza Tica većinu prigovora pripisuje jednostavnoj neinformiranosti. Prema njegovu mišljenju, jedina ozbiljna kritika odnosi se na kompliciranost zakona, posljedice, pomalo paradoksalno, Vladine želje da izađe ususret vlasnicima stana, kleti i vikendice. Mnogo je građana zbog tradicionalnog koncepta ‘ulaganja’ u nekretnine akumuliralo nekoliko nekretnina, što je i jedan od ključnih generatora bijesnih reakcija.

Međutim, Paško Anić Antić, profesor na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, ponavlja HNS-ovu tezu o lošem tajmingu poreza. Porez bi, vjeruje, mogao biti nov udar na džep građana i trebalo bi ga ‘uvoditi paralelno s promjenama ostalih poreznih zakona, ponajprije poreza na dohodak i dobit, radi rasterećenja cijene rada i povećanja konkurencnosti, ali i Zakona o PDV-u u smislu prava odbitka pretoreza za ulaganja u nekretnine za potrebe najma fizičkim osobama za potrebe stanovanja, a samim time i podizanja poduzetničke aktivnosti’.

Nadalje, Anić Antić ulaganje građana u nekretnine smatra svojevrsnom štednjom zbog osjećaja sigurnosti i tradicionalnosti, a ne konkretno imovinske koristi, stoga oporezivanje njih, a ne i depozita u bankama ili kapitalnih dobitaka, nije pravedno. Mogući problem u provedbi vidi u određivanju porezne osnovice jer, pita se, kako će se odrediti cijena nekretnine ako cijena nekretnina bude padala pod utjecajem tih mjera.

Problem za Zlatka Ćesića, prodekan Veleučilišta ‘Marko Marulić’, jest i izostanak jasne procjene troškova i prihoda od poreza, zbog čega jedinice lokalne samouprave neće moći planirati proračun, a upitna mu je i kvalitetna realizacija fiskalnog registra s utvrđenim vrijednostima nekretnina.

Premda se u javnosti stječe dojam da je sporni porez Vlada inovacija, u Europskoj uniji jedino Malta nema takav porez. Većina prigovora proizlazi iz nerazumijevanja materije ili osobnog interesa koji odudara od društvenoga. Osnovni cilj zakona nije punjenje proračuna, prihodi će ostati lokalnoj samoupravi, nego poticanje razrješavanja imovinskopravnih odnosa i nelegalne gradnje, reguliranje potpuno divljeg tržišta iznajmljivanja (procjene govore o 80 posto nelegalnih iznajmljivača) i komercijalizacija ekonomski beskorisnih nekretnina.

Mnogi, objektivno, neće ni osjetiti promjenu. Dodatni trošak osjetit će tako gotovo isključivo oni koji imaju nefunkcionalne nekretnine ili ih takvima prikazuju. Drugi veliki ‘gubitnik’ trebale bi biti banke i tvrtke vlasnici mnogo neprodatih stanova, koje će odsad na te nekretnine bar plaćati porez, ako se već ne odluče na sniženje cijene i prodaju. Podstanari bi, prema procjenama, trebali u prvi mah osjetiti prenošenje novog poreza na stanarinu, no u kasnijim fazama oan bi se trebala sniziti.

Uz te najčešće prigovore mnogo je kritika i pitanja proizašlih iz različitih individualnih situacija, zbog čega je Prijedlog zakona stavljen na javnu raspravu, koja bi trebala razbistriti većinu prijepora. Naravno, ako dezinformiranje, neupućenost u sadržaj i skupljanje jeftinih političkih bodova to ne onemogućuje.