Stize CETVRTA INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA

Dinko Novoselec, Petar Vlaić, Dubravko Štimac i Damir Grbavac junaci su našeg doba. Usporedno s negativnim vijestima, koje sustiču jednu drugu, četiri obvezna mirovinska fonda ostvaruju odlične rezultate. Nikad dosad nisu stajali bolje. U deset ovogodišnjih mjeseci imovina im je porasla za čak 8,9 milijardi kuna, i samo što nije probila plafon od 50 milijardi! Gomilaju imovinu hrvatskom gospodarstvu usprkos. Po mnogočemu ti su naši junaci poput Ljermontovljevog. Pečorin lako zavodi žene, a kad ih se zasiti, odbacuje ih bez imalo skrupula. Tako su se i Fondovi igrali na Zagrebačkoj burzi, ali su joj na vrijeme okrenuli leđa. Pečorin ne pokazuje emocije za svojom odbačenom ljubavni-com, pa ni OMF-ovi ne tuguju za Burzom i njenom sudbinom. Nova igračka koja (zasad) donosi dobit državne su obveznice, a OMF-ovi prvi put imaju više love u inozemstvu i gotovini nego na ZSE-u. Stoga se nameće zaključak da se u Hrvatskoj može dobro poslovati… ali samo ako se ne posluje s domaćim kompanijama. To bi s druge strane moglo značiti da nije sve u izvozu te da ne moramo samo loviti strane investitore. I mi možemo biti u drugim državama – strani investitori! Još jedna pečorinovska karakteristika naših junaka je dobro poslovanje mirovinskih fondova, a usprkos tome nitko me ne može uvjeriti da ću zbog toga imati pristojnu mirovinu.

Kad se već Hrvatska ne može koristiti tuđim (bugarskim) know-howom, može se armenska vlada našim izumom.

Ako Sanader nije volio Antoljaka, ni Sanadera (više) ne voli Gabi Schiessling. Dopredsjednica zemaljskog parlamenta Tirola zatražila je da se bivšem hrvatskom premijeru oduzme odličje Zlatnog orla koje su mu dodijelile tirolske vlasti 2004. Sad mi ništa nije jasno. Sanader je, prema nepravomoćnoj presudi, dobio mito kako bi tirolskoj Hypo banci osigurao posao u Hrvatskoj. Pa zašto sad ostaje i bez tirolskog Orla, kad je radio za Tirolce? Nije li logičnije da Sanaderu Orao ostane, a da izgubi hrvatska odlikovanja. Velered kraljice Jelene s lentom i Danicom, koji mu je, na prijedlog (njegove) Vlade i Sabora (s njegovom većinom) za rever prikvačio Stipe Mesić u lipnju 2008. A još 1995. dobio je Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom.

Ovih dana saznajemo da je Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija (CEI) odbio mađarski projekt gradnje zatvora u Hrvatskoj kroz model JPP-a. Ništa čudno. No, CEI je (donedavno bio) pod izravnom kontrolom bivšeg ‘pipivra’ Čačića, koji tada ni sanjao nije da će uskoro Mađarima uputiti zahtjev da kaznu koju su mu odrapili služi u Hrvatskoj. Sad se možda kaje što nije prihvatio ponudu kad je bilo vrijeme.

Nakon Radimira iz Vlade, otišao je i Ante iz Dinama. Mnogi će reći: napokon! (Sami izaberite na kojeg se to odnosi.) Tako se kolonija Čačića u hrvatskoj javnosti ozbiljno smanjila. Od svih prezime-njaka ostao je samo ravnatelj Državnoga hidrometeorološkog zavoda Ivan Čačić. On je sigurno najsamozatajniji od javnih Čačića, iako je bio i televizijski prognostičar, a mnogi ga pamte po smijehu u prognozi (kad je slučajno u programu puštena nemontirana ‘sirovina’). Zaželimo mu dugo razdoblje bez padalina s Griča.

Nakon serije kazni dobili smo s HRT-a prvi konkretan potez ‘Radmanove ere’. Na sljedećem Eurosongu, odlučeno je na Prišavlju, Hrvatsku će predstavljati – klapa. Goran Radman tako ide utabanim stazama Nadana Vidoševića. Nadan je promovirao ‘kupujmo hrvatsko’, a Goran ‘slušajmo hrvatsko’. Istini za volju, promovira se prije svega dalmatinsko – osim ako nas sve ne iznenadi kakva zagorska klapa. No, bar je takav pravilnik potpisao Ogulinac Radman. Bude li sreće, dogodine bi mogao za Eurosong propisati bećarac, pa gangu, reru… A u regiji smo veliki izvoznik lakih nota, samo što nakon Ksenije Urtićić ljudi s HRT-a to ne znaju prepoznati.

U Jastrebarskom je prošlog tjedna otvoreno najveće skladište ‘od Austrije do Bugarske’. No, nije riječ o impozantnoj kvadraturi, nego o uvjerljivim gigabajtima. Riječ je, naime, o najvećoj arhivi digitalnih podataka, kojoj kapacitet s nadogradnjama može biti praktički neograničen. Krešo Troha ušao je iz velikog sustava RBA u privatni biznis s podacima, s malom tvrtkom iza koje nije bilo nikakve infrastrukture. U Podatkovni centar uloženo je 40 milijuna kuna, a sljedeću sličnu investiciju priprema u Križu pokraj Ivanić Grada. Ipak postoji poveznica bankarstva i podataka – u posao je ušao i FGS Nexus, i to je jedan od rijetkih izleta FGS-ova izvan bankarskih voda.

Ono što je bilo dobar lokalni štos postalo je predmet ozbiljnoga komentara portala Bloomberg. Poticaj razmatranju ‘balkanizacije Europe’ bio je izborni uspjeh separatista u Kataloniji, na valu sličnih ‘uzdizanja’ pokrajina u EU (Ujedinjeno Kraljevstvo, Belgija). Sličnosti se ponajviše odnose na sukob sjevera i juga, kao i na raspad jedinstva uslijed krize. Uz uvažavanje razlika, tekst utvrđuje zabrinjavajuće sličnosti i nudi tmurni podsjetnik kako je nasilje i u Jugoslaviji bilo nezamislivo 80-ih, a odbacuje prigovor o nede-mokratičnosti podsjećanjem da su Milošević i Tuđman ipak slobodno izabrani. Čeka nas opet dakle mukotran proces pristupanja (Arapskoj ligi, Mercosuru, ASEAN-u, NAF-TA-i, ZND-u…?).

Carinska skladišta bit će isplativa za dio skladišnih tvrtki te slamka spasa za špeditere, ali Hrvatska neće izvući korist koju je mogla da je na vrijeme definirala prometnu strategiju. Tvrtka Stanić ulazi u projekt carinskog skladišta namijenjenog svim poslovnim partnerima, koje omogućava lakše plasiranje robe kroz pojednostavljeni postupak carinjenja. Špeditorske će se tvrtke od 1. srpnja 2013. suočiti s novim režimom poslovanja jer EU ne priznaje koncesije koje one imaju u Hrvatskoj da obavljaju špediterske usluge na granici. Zato se sve više špeditera, ali i pružatelja logističkih usluga, nastoji preorientirati na druge poslove, pa neki od njih već planiraju razviti posao carinskog skladištenja.

Prilika je to za spas nekih tvrtki, a drugih da dodatno razviju svoje poslovanje, ali teško je reći da će geografski položaj Hrvatske omogućiti procvat tog posla. Potvrdu o tim planovima dobili smo od tvrtki Stanić, Gebrüder Weiss Hrvatska i Trast, međutim, nisu bili konkretne u svojim odgovorima. Lider od svog izvora saznaje da bi u razvoju tog posla trebali krenuti i Inter europa i Logwin, a nešto se šuška i o vukovarskom Interšpedu, ali nismo mogli dobiti potvrde iz tih tvrtki. Direktor Lagermaxa Goran Latin veli da oni uslugu carinskog skladištenja imaju već od 2000. i to je bilo sve što se od njega moglo čuti. No vrlo je moguće, barem tako smatraju izvori, da i oni idu u tom smjeru.

Ta ideja, gotovo sigurno, nije u začetku, ali koliko je odmakla kod pojedinih tvrtki pitanje je jer se čini kao da je kriju kao zmija noge. Vidi se to i iz odgovora dviju kompanija koje su odgovorile na naš upit. U Gebrüder Weissu Hrvatska, koji u Hrvatskoj 12 godina pruža skladišne usluge, vele da ideja o skladištima nije neki problem, ali da u njih valja ulagati kroz IT tehnologije jer je to vrlo zahtjevna nis u kojoj današnji klijenti traže kvalitetu, a istovremeno pokušavaju ostvariti znatne uštede kroz outsourcing. O razvoju carinskog skladišta u Hrvatskoj direktorica te tvrtke Barbara Bujačić misli da je dobra prilika za domaće tvrtke, ali bilo bi poželjno da se stvari i bolje okruženje.

Carinska skladišta imaju budućnost ako Hrvatska dobije važnost na prometnom povezivanju istoka i zapada, ali nije mi jasna strategija hrvatske vlade. Mi moramo znati hoće li investirati u riječku luku ili Ploče, hoće li ulagati u željeznice i kada. Znači, čekamo strateške odluke, jer bez njih nema investicija – kaže Bujačić. O Luci Rijeka, odnosno o željeznici objašnjenje daje predsjednik Uprave Luke Vedran Dević u intervjuu u ovom broju Lidera. Ovdje samo podsjetimo da je Vlada iz racionalnih razloga odlučila obnoviti sadašnju prugu Rijeka – Zagreb – Botovo, a gradnju nizinske ostavila je za bolja vremena. Usprkos tome, prilikom u tom poslu vide i u tvrtki Stanić u vlasništvu Zvjezdana Stanića, u kojoj kažu da se stvarala ideja i potreba za projekt carinskog skladišta tipa ‘A’ i ‘D’. Potonji koristio bi se za potrebe tvrtke Stanić, a tip ‘A’ bio bi namijenjen svim poslovnim partnerima.

Naine, objašnjava Tea Barišić iz te tvrtke, carinsko skladište tipa ‘A’ omogućava lakše plasiranje robe kroz pojednostavljeni postupak carinjenja. U toj kompaniji imaju skladišta površine 600 četvornih metara u temperaturnom rasponu od +4 do -20 Celzijevih stupnjeva. Osim toga, kao adut te kompanije, centralni poslovno-distribucijski kompleks smješten je u Kerestincu, a njegova je glavna funkcija skladištenje, manipulacija i logističko upravljanje poslovanjem roba posebnih režima čuvanja. Ukupna površina skladišta je 7000 četvornih metara, pa iako nije direktno odgovoreno na naše pitanje, vjerojatno bi ondje trebalo biti smješteno i carinsko skladište.

Predsjednik Uprave Trasta Miljan Begović kaže da carinska skladišta imaju u svim nijhovim centrima već 20 godina. Posebno planiramo i širili smo tijekom prošle godine carinsko skladište u Rijeci, a očekujemo da će se u kontinentalnim dijelovima zemlje ukupan broj u Hrvatskoj smanjivati nakon ulaska u EU. Ostaje za vidjeti hoće li se pozitivan trend prenijeti na naše centre Split i Zadar, ali to sada nažalost nije bio slučaj. Pretpostavljamo da će se nadalje razvijati Ploče i Rijeka jer te luke imaju popratne službe za uvoz u EU iz trećih zemalja. Nažalost, ostale luke nemaju taj status tako da je za očekivati da će se i promet preko tih luka za određene luke smanjiti. Primjerice Split, koji je danas glavna luka za uvoz voća, nakon ulaska u EU to neće sigurno više biti jer neće imati sve potrebne službe – kaže Begović.

Razlog takvog prestrojavanja je prilagodavanje novim okolnostima ulaska Hrvatske u EU jer će tada to značiti i ulazak u jedinstveno područje schengenske zone. Tako će špediteri, kojih je tri tisuće u Hrvatskoj, biti suočeni s tamošnjom konkurencijom, koja će moći iz bilo kojeg dijela Unije pružati svoje usluge prijevoznici. No problemi takve prirode već postoje jer, kaže nam jedan sugovornik, tu i tamo pojavljuje se neki prijevoznik na granici koji ne treba špeditersku uslugu jer ju je već dobio u Srbiji. Tamošnji špediteri mogu dobiti garancije od Bruxellesa da njihova usluga vrijedi i prijevoznici mogu slobodno prevoziti robu bez zaustavljanja u Hrvatskoj.

Gledajući tom logikom, a sudeći pak prema tome što osim sadašnjih stranih kompanija u Hrvatskoj nema na vidiku i nekih drugih (barem to tako sad izgleda) koje bi bile zainteresirane investirati u carinska skladišta, jasno je da pramjena geografska pozicija Hrvatske nije dovoljna. U tom smislu riječi Barbare Bujačić o strateškom određenju Vlade dobivaju na važnosti jer bez kvalitetne željezničke infrastrukture i razvoja luka, prije svega riječke luke, ne može se očekivati baš onakav razvoj carinskih skladišta kao što na prvi pogled upućuje geografski položaj. Uostalom, pozicija riječke luke, zlata vrijedna, u koju se dugo godina nije ulagalo, to potvrđuje.

Carinska skladišta, dakle, bit će isplativa za jedan dio uhođanih carinskih tvrtki te dobra prilika za prestrojavanje špeditera, ali Hrvatska neće ni izbliža izvući korist koju je mogla izvući da se na vrijeme definirala prometna strategija.

Digitalizacija u proizvodnji imat će nezamislive efekte. A posljedice neće biti ograničene samo na velike proizvođače, što više, oni će morati paziti, jer velik dio onoga što dolazi osnažit će male i srednje tvrtke i pojedinačne poduzetnike. Pokretanje nove proizvodnje postat će lakše i jeftinije.

Nakon prethodnih revolucija, odnosno masovne proizvodnje i automatizacije, proizvodnja sada, pisao je nedavno i The Economist, postaje digitalna i integrirana. Takva će industrija omogućiti da se stvari rade ekonomičnije u manjim serijama, fleksibilnije i s manjim udjelom ljudskog rada zahvaljujući novim materijalima i procesima poput 3D printera, robota i kolaboracijskih usluga koje su dostupne online.

Nakon masovne proizvodnje krug se zatvara ponovno individualiziranom proizvodnjom, što bi za posljedicu moglo imati vraćanje radnih mjesta u bogate zemlje kako bi se moglo brzo odgovoriti na promjene u potražnji. Europsko se gospodarstvo počelo previše oslanjati na uslužni sektor, a teška se industrija seli u gospodarstva s nižim troškovima rada, što se mora promijeniti kako bi se Europa vratila na put održivog rasta, nedavni je apel i europskih poduzetnika. S obzirom na takve sumorne prognoze, predsjednik BusinessEuropea Juergen Thumann upozorio je na nužnost hitnog razvoja ‘integrirane industrijske politike, čiji će cilj biti razvoj proizvodne i uslužne industrije’. Posebno digitalnih industrija.

Danas i revolucija mobilnoga komuniciranja utječe na život na način neviđen od industrijske revolucije. Konzumerizacija IT-a, kao najnoviji trend, omogućila je razvoj široke palete računalnih proizvoda, koji su počeli poprimati razne pojavne oblike. Tako se uza sveprisutne tablete i pametne telefone, s kojima postaje neodvojivo ono poslovno i privatno, pojavljuje i, primjerice, stroj za pranje rublja koji u sebi ima računalo te ga je moguće spojiti na internet i s bilo kojeg mjesta na Zemlji pokrenuti proces pranja rublja, provjeriti stanje stroja i slično.

Svjedočimo nezaustavljivom prodiranju ICT tehnologije u sve druge tehnologije, industrije, gospodarske grane – medicinu, biologiju, genetiku, poljoprivredu, prehrambenu industriju, školstvo, zdravstvo, energetiku, ali i sva kodnevi život. Svijet se mijenja pred našim očima. Tko bolje i na vrijeme shvati nadolazeće promjene i prilagodi im se, ima veće šanse za uspjeh.

Prve dvije industrijske revolucije rezultirale su bogaćenjem i urbanizacijom stanovništva, a digitalizacija proizvodnje i umreženo društvo mogli bi drastično promijeniti ljudsku svakodnevnicu.