Home / Mediji i publikacije / O duhovima samo duhovito

O duhovima samo duhovito

Kad sam imao jedanaest godina, kao moja kći sada, bila me oduševila knjiga ‘Koko i duhovi’ Ivana Kušana. Ma što oduševila, oborila me s nogu. Pročitao sam je u jednome dahu i zatim mi danima nije izlazila iz glave. Ne znam jesu li ‘Koko i duhovi’ tada bili na popisu lektire, ali danas jesu – za peti razred osnovne škole. I to je, zapravo, pravo doba za fascinaciju duhovima. Tad vam nitko ne može zamjeriti to što ne znate povući granicu između realnog i imaginarnog.

Kao nuspojava Kušanovih duhova u meni se začela ljubav prema knjigama. Otada duhove gledam sa simpatijama. Brzo sam pročitao sve romane o Koku i prešao na druge autore. No Kušanu sam se rado vraćao, ali onim knjigama za veliku djecu kao što su ‘Prerušeni prosjak’ i ‘Što najvećih rupa’. I duhovima sam se rado vraćao. Kao gimnazijalac sam uz Dostojevskoga, Hemingwaya, Melvillea i Krležu čitao, vjerovati ili ne, ‘Paralelni svijet’ izvjesnoga B. D. Benedicta (danas postoji hrvatsko izdanje te knjige, no u ono doba bio je dostupan samo ‘Paralelni svet’ koji su objavile Dečje novine iz Gornjeg Milanovca). I Benedictovom sam knjigom o duhovima bio fasciniran. Još me i danas prođu srsi kad se sjetim, recimo, priče ‘Djevojka s mosta’. No postojala je velika razlika između Kušanovih i Benedictovih duhovima.

Dr. sc. Dario Hrupec, fizičar s Instituta ‘Ruder Bošković’, objašnjava da je peti razred osnovne škole pravo doba za fascinaciju duhovima. Tad vam nitko ne može zamjeriti to što ne znate povući granicu između realnog i imaginarnog. Podsjeća na motto najstarije akademije znanosti, uglednog Royal Societyja, ‘nullius in verba’ što otprilike znači ‘ničiju riječ ne uzimaj zdravo za gotovo, provjeri’.

S kupina ekonomista u SAD-u koji sebe nazivaju tržišni monetaristi promovira pristup da je za poticaj oporavka gospodarstva i promjenu dugoročnih očekivanja najvjerodostojnija politika ciljanje rasta nominalnog BDP-a (NBDP – mjerjen u tekućim cijenama). Njihov se nauk izgleda reflektirao i u mjerama monetarne vlasti. Američki Fed je posljednjim kvantitativnim popuštanjem (quantitative easing – QE3) u rujnu 2012. privremeno povećao optimizam na burzama primjenjujući politiku sličnu onome što traže zagovornici ciljanja nominalnog BDP-a. QE3 je najavljen kao srednjoročna strategija kupovanja 40 milijardi dolara hipotekarnih obveznica na mjesec, što bi trebalo indirektno pokrenuti oporavak na tržištu rada. Fed tim potezom ne napušta svoju aktualnu politiku ciljanja inflacije, već samo dopušta inflaciji da privremeno nadvisi ciljanu razinu od dva posto, što bi potaknulo privremeni rast nominalnog BDP-a, a time i agregatnu potražnju, te napokon preko učinka budućih očekivanja utjecalo na povećanje realnog BDP-a.

Ciljana vrijednost je načelno oko pet posto rasta NBDP-a, koja se sastoji od dugoročne ciljane inflacije od dva posto te trenda realnog rasta od tri posto. U slučajevima niskog rasta realnog BDP-a, središnja banka trebala bi dopustiti inflaciji da privremeno nadvisi ciljanu razinu (overshoot) kako bi njena veća vrijednost povećala rast NBDP-a. U tu svrhu središnja banka trebala bi promptno tiskati više novca, što bi dovelo do povećanja cijena, a time i do povećanja stope rasta nominalnog BDP-a. Naravno, tiskanje novca dugoročno ne dovodi do većeg prosperiteta, već može biti isključivo dugoročna strategija kojom bi se utjecalo na buduća očekivanja. Ako bi središnja banka poslala kredibilni signal gospodarstvu da će držati niske kamatnjake i ciljati veći nominalni rast BDP-a, to bi trebalo potaknuti poduzeća na pokretanje više investicija danas.

Prvi problem kod pristupa tržišnih monetarista je efekt kratkoročnog povećanja inflacije kao reakcije na šokove agregatne potražnje koji bi mogao destabilizirati dugoročna inflatorna očekivanja. Osim toga kredibilitet američkog Feda u održanju stabilnosti cijena mogao bi biti narušen. Premda su dosadašnje politike Feda i ECB-a imale kratkoročan (u prosjeku tromjesečni) utjecaj na investitore, nije se pokazalo da su monetarni stimuli utjecali na pouzdanje poduzeća i potrošača. Uzročnik tomu su banke koje ne plasiraju novac u realnu ekonomiju jer im nova pravila onemogućuju proširenje kreditne aktivnosti, a prekočni depoziti su u aktualnom razdoblju neizvjesnosti atraktivniji i manje riskantni od alternativnih investicija (poput kratkoročnih obveznica). Stoga banke radije prihvaćaju i minimalni gubitak nego što su spremne plasirati sredstva u realni sektor.

Razlog potencijalnog neuspjeha takve politike je u različitom poimanju šoka koji uzrokuje krizu. Zagovaratelji kratkoročnoga monetarnog ili fiskalnog stimulusa smatraju da je riječ o šoku potražnje, ali posljedice krize na američkom i europskim tržištima rezultat su strukturnog šoka. Stoga nije optimalno tražiti povratak na prijašnji neodrživi sustav, već je potrebno prilagoditi ekonomske i političke institucije novom tehnološkom šoku i potaknuti stvaranje novih poslova i novih inicijativa za inovacije i poduzetništvo. Gdje je tu Hrvatska? Kod nas ne možemo govoriti o primjenjivosti alternativnih oblika monetarne politike kada u domaćem instrumentariju prije svega nedostaju temeljni ciljevi i instrumenti monetarne politike. Osim toga HNB ne primjenjuje ciljanje inflacije, već ciljanje realnog tečaja (iz opravdanih razloga), te je time prostor za monetarne intervencije skučen.

U Hrvatskoj ne postoji problem ‘zero-lower bound’ prije svega jer nemamo referentnu kamatnu stopu koju određuje središnja banka. Točnije, ona je određena vanjskotrgovinskim kretanjima te kamatnjacima u eurozoni. S druge strane problem domaćih ekonomije (i regionalnog okruženja) nisu niska inflacija i povijesno niske kamatne stope, već upravo suprotno. U proteklih deset godina hrvatski NBDB rastao je u prosjeku osam do devet posto, što je daleko iznad preporučene ciljane stope. Osim toga teško je i izračunati trend rasta BDP-a koji treba ciljati za hrvatsku ekonomiju prema dužoj seriji podataka. U tom pogledu bespredmetno je uopće raspravljati o efektivnosti potencijalnoga monetarnog stimulusa, prije svega jer je uopće nepoznato kakvi bi efekti iz njega proizašli. Slično je i kada govorimo o fiskalnom stimulusu, koji u postojećem institucionalnom okviru ne bi generirao efekte koje očekuju njegovi zagovornici.