Da vas Fina ne iznenadi – provjerite koju ste adresu prijavili. Ako obavijest o ovrsi dva puta ne stigne na kućnu adresu ili adresu tvrtke navedenu u sudskom ili drugim upisnicima, obavijest ide osam dana na sudsku oglasnu ploču ili se stavlja u zadatak javnom bilježniku. Kako se onda događa da mnogi ovršenici saznaju za ovru tek kada ih blokira Fina?
Novi Ovršni zakon, koji je ušao u primjenu od 15. listopada ove godine, još uvijek je teško generalno ocijeniti, ali na temelju dosadašnjih iskustava teško je biti veliki optimist. Praksa je prepuštena brojnih prigovora, primjerice da je ovrsna pogrješka provedena i da ovršenik nije ni znao za ovru dok mu Fina nije ‘sjela’ na račun. Brojnošću i osnovanošću takvi prigovori mogu u drugi plan staviti sve ono dobro iz Ovršnog zakona. Upravo zato ne bi se trebalo događati da Zakon ‘pada na ispit’ zbog instituta dostave, iako treba priznati da je upravo dostava za hrvatski pravosudni sustav često kamen spoticanja.
U čl. 8. Zakona, koji baš nosi naslov Dostava, propisane su neke specifičnosti vezane uz dostavu u ovrsnom postupku, a u čl. 21. propisano je da će se, ako ne postoji neka drukčija odredba, za ovru na odgovarajući način primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku. Ako je stranka (ovršenik) upisana u sudski ili drugi upisnik, prva dostava će se obaviti na adresu navedenu u ovrsnom prijedlogu (očito vjerujući da je to prava adresa). Međutim, ako ta dostava ne uspije, druga dostava će se obaviti na adresu sjedišta upisanog u upisnik. Ako ni ta dostava ne uspije, treća dostava će se obaviti na oglasnoj ploči suda i smatra se da je nakon osam dana od isticanja dostava obavljena.
Iako djeluje kao praktično rješenje (treba navesti da je isto takvo i u Zakonu o parničnom postupku) da će se prvo pokušati dostava na adresu iz prijedloga ovrsne, očito se zaboravlja da je moguće kako je ta adresa tako označena radi zlorabe (odnosno da dužnik ‘zametne trag’) ili možda iz neznanja. Stvara se utisak da će svaki ovršenik po svakoj cijeni izbjegavati dostavu. Ako je tako, odnosno utvrdi li se da je namjerno izbjegavao dostavu, treba ga kazniti, a ne imati unaprijed jednako stajalište prema svima.
U 21. stoljeću bilo bi za očekivati kao zakonsko rješenje, pa makar samo i alternativno, da postoji i tzv. e-dostava. Zar nije više nego jasno da bi svaki poduzetnik daleko radije prijavio svoju e-adresu i prihvatio obvezu da u određenim vremenskim razdobljima (npr. jednom na mjesec) pregledava svoj e-pretnic nego da se izlaže rizicima oglasne ploče. Tko god je makar jednom vidio oglasnu ploču bio kojeg suda, vidio je da je to sve samo ne ono što bi prema definiciji oglasna ploča trebala biti. Posebno je pak pitanje koliko se dostavom na oglasnu ploču krše Ustavom i zakonom određena jamstva tajnosti podataka.
