Struktura ulaganja obveznih mirovinskih fondova

Ulaganja mirovinskih fondova u domaće tvrtke nekad su se činila logična i racionalna. Nije problem investirati u hrvatske kompanije, nego što to nikomu više nije isplativo.

Oglađaji u posljednjih dvadesetak godina uporno pokazuju da nijedna dobra ekonomska ideja u Hrvatskoj jednostavno ne može preživjeti. Sjajan ‘klik’ redovito se pretvara u trulu realizaciju. Gdje trenutačno zapinje oporavak? Na financiranju, jer je kapital u tvrtkama, nenaviknutima na akumulaciju i samofinanciranje, jednostavno presušio. Banke su odlična adresa za financiranje ‘startupova’, no bilo bi normalno da se kompanije koje nisu tu od jučer oslanjaju na tržište kapitala. Zašto? Zato što ondje mogu dobiti jeftiniji kapital s dugim rokovima povrata i manjim pritiskom na operativne rezultate poslovanja.

Dva su ključna igrača na tržištu kapitala koja i tekako utječu na realni sektor – mirovinski i ‘private equity’ fondovi. Ni jedni ni drugi u Hrvatskoj nemaju zapažen status. Doduše, mirovinski su fondovi, mjereni njihovom ukupnom imovinom teškom 50 milijardi kuna, golem potencijalni ulagač u domaće kompanije. Dva su razloga zašto to nisu postali: zakonski limit ulaganja u dionice do 10 posto imovine i lepeza domaćih kompanija u koje se isplati ulagati. Mirovinci su poslušali ono što ekonomisti zdravorazumski odavna preporučuju – domaćom štednjom financirati razvoj. Ingra, Dalekovod, Nexe, čak i Podravka… pokazuju da to baš nije pitka priča.

Nije to problem koji žulja samo mirovinci. Kako se neslužbeno može čuti, i u EBRD-u, najvećemu pojedinačnom investitoru u Hrvatsku, priznaju da su mnoga ulaganja, poput onih u Geofoto, Eurocable, Štrokove hotele, pa i državnu HE Omlbu, upitna. Je li riječ o tome da institucionalni igrači ne znaju prepoznati dobro i nerizično ulaganje? Ili rasplet priče potvrđuje da se u Hrvatsku doista ne isplati investirati? Međutim, jedno je kad promaši EBRD, a nešto posve drugo kad promaše mirovinci. To se izravno računa u našim budućim mirovinama.

Mirovinac koji je želio ostati anoniman ljutito objašnjava kako zapravo stoji stvari: – Naravno da su neke odluke pogrešne, no bit je priče staviti stvari u kontekst. Kad smo donosili odluku o kupnji Dalekovodovih dionica, to je bila racionalna odluka.