DIZANJE TEMELJNOGA KAPITALA Vjerovnici pozdravljaju, vlasnici na mukama

Bude li obvezno povećanje temeljnoga kapitala na 100 tisuća kuna za d.o.o.-e i milijun kuna za d.d.-ove, mnogi iz tih redova prelazit će u jednostavne tvrtke, čije osnivanje stoji 800 kuna.

Nakon što su se svi željni poduzetništva razveselili uvođenjem ‘tvrtki za deset kuna’, uslijedio je hladan tuš za one koji bi htjeli imati ‘ozbiljniju’ tvrtku. Naime, za poznato društvo s ograničenom odgovornošću ili dioničko društvo prvi trošak pri osnivanju tvrtki bi, prema najavama iz Ministarstva pravosuđa koje su procurile u medije, mogao biti čak pet puta veći nego dosad. Sadašnji iznos minimalnog temeljnoga kapitala potrebnog za osnivanje d.o.o.-a od 20 tisuća kuna mogao bi narasti na 100 tisuća kuna, a za dionička društva s 200 tisuća na milijun kuna. Glasnogovornik Ministarstva pravosuđa Sergej Abramov kaže pak da se sve opcije još razmatraju, a da je sigurno jedino da bi izmjene Zakona o trgovačkim društvima trebale ići u proceduru do kraja godine. Dakle, samo mjesec dana nakon zadnjih izmjena. Bilo bi logičnije i jeftinije da su izmjene odrađene u paketu.

Kako bilo, mišljenja stručnjaka o novoj promjeni podijeljena su, ali slažu se u jednom – temeljni kapital iako nije presudna kategorija kada se procjenjuje ‘ozbiljnost’ ili snaga neke kompanije. Financijski stručnjak i porezni savjetnik Ivan Idžošić ističe da je temeljni kapital važan, ali ne i jedini faktor koji utječe na uspješnost poslovanja.

U Ministarstvu pravosuđa ‘sve se opcije još razmatraju’, a sigurno je jedino da bi nove izmjene Zakona o trgovačkim društvima trebale ići u proceduru do kraja godine, samo mjesec dana nakon što je Zakon promijenjen uvođenjem ‘tvrtki za deset kuna’.

Zbog činjenice da ćemo sljedeće godine biti članica EU i da nam je u sljedećem fiskalnom razdoblju na raspolaganju milijarda eura na godinu, što je otprilike dva posto BDP-a. Izvučemo li novac samo iz tih fondova, imat ćemo neki garantirani rast. To je jedna stvar na koju bih se fokusirao, a druga je da ekonomija ima neke svoje cikluse ‘booma and busta’. Kada je bilo posla, svi su radili sve, a sada je na redu selekcija jer posla više nema toliko, tvrtke se konsolidiraju, uređuje se tržište. Radi se selekcija i preživjet će oni koji i u ovim uvjetima rade dobro.

Predstavljam ovdje najmlađu agenciju jer smo krenuli 2008. s troje ljudi. Sada smo narasli na devetero. Nama je recesija pomogla i složit ćete se da se vidjelo da će se nešto ovako dogoditi i da će klijenti tražiti više za manje, što velike agencije nisu mogle u kratkom ruku dati klijentima.

Velike agencije imale su najveći problem – (ne)flexibilnost. U svakoj krizi je i prilika, tržište nas tjera da se prilagodavamo. Kada si manji, lakše se uklopiti jer si fleksibilniji, veliki sustavi stalno računaju na to da će se vratiti sve na staro. Pogledajte Sveučilište, još uvijek školujemo ljude ni za što, za profesije koje ne postoje i kojima niko ne vidi svrhe niti smisla. Naši fakulteti nisu se privikli da postoji Google, da se moraš obrazovati na drugi način. Inercija je najjači zakon, i prirodni i društveni. Svi teže zadržati status quo, ali kad dođe kriza, onda tog nema i svi love neke nove pozicije.

Naravno da nam smeta kada klijent uzme troškovnik i počne nam rezati sate. Jedino možemo donirati svoje vrijeme. Prodajemo svoje vrijeme, dakle naplaćujemo sate, i ako ga klijent odluči srezati, to utječe na poslovanje agencije.

To je i stvar dogovora između Klijenata i agencije, jer što god Klijent radio i oni to na kraju naplaćuju svoj proizvod ili uslugu, stoga je prirodno da zna valorizirati i naš rad.

Problem je što se u Hrvatskoj intelektualni rad još uvijek malo cijeni. Na svu sreću, to nije slučaj s našim stalnim klijentima.

Kriza je još više potencirala problem intelektualnog rada. Danas klijent dođe u agenciju s premisom da ima stotinu nečega i to će potrošiti na sve komunikacijske kanale. Tu još treba dodati i ‘community managera’, garantirati broj objava i to će sve ići za cijenu koja je do prije četiri ili pet godina bila neprihvatljiva. Na to se moramo priviknuti, no ono što je mnogo veći problem jest način vrednovanja intelektualnog rada. Koliko nečija pamet vrijedi?! Znamo da npr. čaša ima svoju egzaktnu proizvodnu vrijednost, ali kada klijentu predložite plan ili koncept često se dogodi da će ga srezati za 50 posto, ostaviti za neka druga vremena ili će primijeniti ‘copy-paste’ model koji će dostaviti u pitanje svrsishodnost vašeg projekta. Nisu rijetki slučajevi da klijenti preuzmu koncept i onda nešto sami slože u ‘kućnoj radinosti’. U pojedinim projektima od agencije se očekuje da sama pronađe sredstva financiranja tj. sponzorstva jer neki klijenti pojednostavljeno razmišljaju da puno PR-a znači i puno sponzora bez obzira o kakvom se projektu ili kvaliteti radi.

To je pitanje reputacije naše struke, a ne odnosa prema intelektualnom radu. Imala sam iskustvo s Poreznom upravom: iz nje su tražili dokaz da sam obavila neki posao. Onda sam ih pitala kako provjeravaju psihotereapute, pa su ostali zatečeni. Oni ne razumiju što radimo jer se mi kao struka nismo pozicionirali. Misle da je PR nešto poput proizvodnje vrećica ili u najboljem slučaju dvije zgodne hostese i piaruša, od toga ne možemo još pobjeći.

Ako savjetujemo klijentu da je dobra polazna točka za dostizanje ciljeva i postizanje uspjeha, izgradnje dobrog image ili reputacije, upravo njegovo poželjno ponašanje, onda je i ovdje stvar u ponašanju, ali našem. Ako pristajemo na takve uvijete za koje znamo da ne pogoduju našoj reputaciji kao industriji, onda sami moramo snositi i odgovornost.