MULTIKULTURALNO KOMUNICIRANJE NE PODRAZUMIJeva SAMO ZNANJE ENGLESKOG

Vlasnik tvrtke Noj produkt iz Velike Kosnice pokraj Zagreba opekao se na pokušaju uzgoja nojeva pa se posvetio otkupu sekundarnih sirovina od građana. Nema kredita, nema dugova ni nenaplaćenih potraživanja, a prihodi i profit rastu.

Da je bilo koji oblik posla s otpadom jako unosan u Hrvatskoj, potvrđuje primjer Noj produkta iz Velike Kosnice, tvrtke Ante Atlije koja otkupljuje sekundarne sirovine – metal (željezo, bakar, aluminij, lim, rostřaj..). Godine 2011. imala je promet od gotovo 34 milijuna kuna i neto dobit od 1,1 milijun, a u odnosu na 2010. rast od čak 255 posto. Ove godine Atlija očekuje još bolje rezultate. Nije kreditno opterećen, ima dovoljno obrtnog kapitala, nema problema s dugovima i nelikvidnošću, ne ovisi ni o komu, sve kupuje gotovinom, ne koristi se nikakvim karticama i sekundarne sirovine otkupljuje od građana koji mu sami kucaju na vrata.

• Sve je to stvar povjerenja. Dugo sam na tom tržištu, otprilike šesnaest godina, ne varam ljude, uredno im i odmah plaćam, a dobar glas daleko se čuje… – objašnjava nam Atlija.

Riječ je o bivšem vozaču kamiona i prometnom policajcu koji se prije tri-desetak godina iz Bosne doselio u Hrvatsku. Za Domovinskog rata bio je aktivan u hrvatskoj policiji, no kad je završio rat i počeo grabež za položaje, naš je sugovornik, tvrdi, odlučio ne sudjelovati u tome i pokrenuti vlastiti biznis. Stoga 1996. prodaje svoj udjel u Sirovini produkt, bosanskoj tvrtki koja se također bavila otpadom i u kojoj je prije rata radio neko vrijeme. S početnim kapitalom od sto tisuća kuna iste godine pokreće vlastitu tvrtku i kupuje 3600 četvornih metara zemlje u Velikoj Kosnici. Zemljište u tome mjestu prije gradnje Domovinskog mosta nije bilo atraktivna lokacija, ali za bolju jednostavno nije imao novca. No kolo sreće okrenulo se nakon gradnje tog mosta, zbog čega je lokacija na kojoj je poslovao postala atraktivna i dostupna svima.

Tvrtku je nazvao Noj produkt jer se osim otpadom planirao baviti uzgojem nojeva. Zapravo, htio je da mu nojevi s vremenom postanu glavni biznis. Uredno je 1998. kupio 36 ptica, čija je cijena bila tadašnje četiri tisuće njemačkih maraka po životinji, no kad je došlo vrijeme za branje vrhnja nakon uloženog truda, a to je, kad je riječ o nojevima, dvije i pol do tri godine, koliko im treba da odrastu i počnu nesti jaja, nije imao komu prodati.

Nakon ‘sudara’ s hrvatskom stvarnošću – ležernošću i uvjetima, Marty Raymond, trener hokejaškoga kluba Medveščak iz Zagreba, u razgovoru za jedan hrvatski dnevni list izjavio je da su ljudi u Hrvatskoj nevjerojatni. Izjavio je Raymond i da bi poludio zbog kašnjenja na trening i loših uvjeta treniranja te zbog još mnogo toga što ga nimalo ne podsjeća na njegovu uređenu domovinu Kanadu, ali – prilagodio se. Koliko su Hrvati nevjerojatni, Raymond je potpuno shvatio u trenutku kad je stota Medveščakova pobjeda proslavljena svirkom tamburaša na ledu. No za taj je događaj Raymond izjavio da je pozitivno nevjerojatan. Prvi je put čuo tamburicu, kao i inozemni igrači toga kluba, a možda ponešto naučio i o ulozi tamburice u hrvatskoj glazbenoj kulturi. Raymond ima poprilično trenerskog iskustva od Kanade, preko SAD i Francuske.

Poznavanje lokalnog jezika sredine u kojoj posluje novi partner važno je za pridobivanje dodatnih bodova.