Home / Biznis i politika / Socijaldemokracija je imala ambiciju da radi za niže klase

Socijaldemokracija je imala ambiciju da radi za niže klase

Kina, Brazil, Indija… Novi igrači na globalnoj ekonomskoj sceni često postižu sporazume sa ‘starim’ silama štetne za vlastiti siromašni sloj. Oni koji žive u ekonomskom blagostanju ne žele dijeliti s drugima. Tako se produbljuje jaz između bogatih i siromašnih.

Kako bi se trebale restrukturirati svjetske institucije kako bi se smanjila napetost između sadašnjih oblika međunarodnog upravljanja i militarističkog i ekonomskog nadmetanja? Sustav Ujedinjenih naroda postavio je strukture utemeljene na međunarodnom pravu, strukture koje se ne temelje samo na sirovim odnosima.

Koje su prepreke da se u Europi formira neka nova politička snaga, koja bi proklamirane kozmopolitske vrijednosti mogla provesti u stvarnom životu? Danas je najveći problem što su gotovo sve socijaldemokratske stranke u Europi postale nacionalističke. Socijaldemokracija je jedina politička ideologija koja je od početka doista mislila o svim ljudima na svijetu. Pročitajte Marks! Stare socijaldemokratske stranke uvijek su imale na umu dobrobit radnika, ali i slabijih zemalja. To se nastavilo čak i nakon Drugoga svjetskog rata. Borile su se međusobno za utjecaj u sklopu Socijalističke internacionale ili Europske stranke socijalista, okupljajući socijaldemokratske stranke država članica Europske unije. Te institucije više ne djeluju. One su postale brbljaonica. Moramo početi iznova s institucijom koja će izazvati nacionalne socijaldemokratske stranke da rade zajedno. U suprotnome uvijek će se okretati prema unutra kako bi zadovoljile vlastite birače umjesto da im budu voda.

Što se dogodilo sa socijaldemokracijom u Europi? Prema uvjerenju većine građana i analitičara, kad takve stranke dođu na vlast, ne razlikuju se mnogo od konzervativnih, desnih stranaka? Socijaldemokracija je imala ambiciju da radi za niže klase i eksploatirane radnike, da radi s njima i uz njih. Tako je počelo, ali radnička klasa u razvijenim zemljama s vremenom je djelomično postala niža srednja klasa i njezini pripadnici često misle da s promjenama mogu više izgubiti nego dobiti. To znači da su socijaldemokratske stranke u Europi postale konzervativnije: ne nastoje ići naprijed, nego žele izbjeći gubitak onoga što imaju. Stoga zaboravljaju novu donju klasu, a to su ili stariji ljudi, bolesni i invalidi, imigranti ili siromašni u njihovoj zemlji ili drugim zemljama. Njih neoliberalna ideologija promatra kao izvor troškova umjesto kao ljudje koji obogaćuju društvo. Socijaldemokratske stranke, doduše, ne preuzimaju stajališta neoliberalna, ali udovoljavaju im iz straha da će izgubiti vlastite položaje. No katkad treba biti spreman izgubiti glasače. Uvijek ćete ih ponovno pridobiti budete li istinski dosljedni i budete li pokazivali da vam je uistinu stalo do ljudi.

Jesu li i sindikati žrtve takva stanja socijaldemokracije i radništva? Oni su danas u mnogim zemljama sve slabiji i podijeljeni. To se, međutim, ne događa toliko zbog kapitalističke klase ili velikih kompanija koje ne žele pregovarati sa sindikatima, kao u vrijeme Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji. U mnogim zemljama, naprimjer u Njemačkoj, kompanije žele snažan sindikat, žele pregovarati sa snažnom organizacijom jer im to jamči stabilnost procesa rada. Stvarni je problem što sindikati zastupaju klasu koja više nije tradicionalna radnička klasa. Ta klasa više nije voljna boriti se, želi samo zadržati ono što već ima. Osim toga nova tehnologija i nove ekonomske strukture smanjuju potrebu za ljudskim radom, zbog čega mnogi postaju privatnići iz čiste nužde. Stoga je radnička klasa raspršena, s interesima koji se jako razlikuju. Sindikati zbog toga gube članove jer radnici imaju dojam da sindikati ne zastupaju dobro njihove konkretne interese u njihovoj kompaniji ili djelatnosti. Možda nam treba neka nova vrsta sindikalnog pokreta koji bi obuhvaćao druge društvene skupine: političke stranke, crkve, organizacije građana, trustove mozgova, studente i intelektualce…

Kakva je u svemu tome uloga novih globalnih aktera, poput zemalja BRICS-a? Situacija na globalnoj sceni znatno se promijenila. Danas razvijeni ne mogu odlučivati o sudjelovanju zemalja Latinske Amerike, Afrike i Azije. Ekonomije u nastanku prilično su ojačale i orijentirane su na srednju klasu. Njihovo ponašanje jako pogoduje ‘statusu quo’ i prema tome i svojim interesima ne razlikuju se previše od razvijenih zemalja. Međutim, i ti novi akteri na globalnoj ekonomskoj sceni zaboravljaju svoju ‘donju klasu’. Voljni su međusobno pregovarati, ali često postižu sporazume štetne za budućnost vlastitoga siromašnog sloja. Raskorak između bogatih i siromašnih svagdje raste. Oni koji uživaju u ekonomskom blagostanju ne žele dijeliti s drugima, a to podrazumijeva prijetnju budućnosti svjetskog društva. Siromašni će se oduvijeti.