Vizija razvoja do 2050.

U radnoj skupini za promjenu mentaliteta morali bi biti sociolozi, pravnici, ekonomisti, psiholozi, psihijatri, life coachevi, poduzetnici, menadžeri, majstori za PR… i to najvršniji i najotvorenijeg uma.

Da ne bude zabune: nemam ništa protiv brige za okoliš. Samo, postoji objektivan problem. Nema nijednoga ekonomski isplativog projekta, da ne kažemo onu ružnu riječ – investicije, koji može ostati isplativ u hrvatskim uvjetima a da zadovolji visoke ekološke standarde lokalne zajednice ili nacionalnog pokreta ‘zelenih terorista’.

Nikica Gabrić najavio je nastavak rasprava u Nacionalnom forumu o viziji razvoja Hrvatske do 2050. Jedna od tema morala bi biti ‘Kako se mijenja nacionalni mentalitet’. Jer, kad u raspravama o privlačenju investicija ponostane ideja, kad zapreke postanu prevelike za površno lamentiranje, onda se izvuče ‘spasonosno’ rješenje koje od predlagatelja ne traži nikakvu razradu. Jednostavno – treba mijenjati mentalitet. Ako pod mentalitetom podrazumijevamo prevladavajući način razmišljanja i sustav vrijednosti u nekoj društvenoj skupini, bilo da je riječ o općinama s Cresa ili političkoj eliti u Zagrebu, onda je nužno pronaći odgovor kako se to može promijeniti mentalitet. Jer, bez promjene načina razmišljanja pojedinaca i skupina nemoguće je doći do onoga što se stalno traži – nacionalnoga konsenzusa o strateškom razvoju Hrvatske.

Imali smo prije dva broja veliku temu o mentalitetu. Pokazalo se da znanstvenih ili stručnih priručnika o tome kako se mijenja mentalitet specifične skupine kakva je zajednica hrvatskih građana – jednostavno nema. Pa kad ih nema, hajdemo pokušati doći do masterplana. Ako ga može biti za turizam, zašto ne i za promjenu mentaliteta?

Dr. Gabrić je prije nekoliko mjeseci iznio provokativnu tezu o prosvijećenom apsolutizmu. Vjerujem da u vrijeme Austro-Ugarske nije bilo velikih rasprava s lokalnom zajednicom kojom će trasom ići neka pruga i gdje će se sagraditi industrijski kapacitet. Iz tih vremena ostao je temelj današnjega, još neuništenoga dijela industrije. Međutim, danas je teško zamisliti da se politički sustav može toliko promijeniti da omogući da se nekoj zajednici ‘nasilu’ učini nešto korisno za nju.

Pokazalo se da ni donošenje zakona u ovom kraju ne može promijeniti mentalitet. Kvaka 22 jest u tome da nam je u mentalitetu da kolektivno ne poštujemo zakone.

U projektu ‘Kako se mijenja nacionalni mentalitet’ trebalo bi najprije raspršiti jednu zabluđu: pojedinci i skupine nisu ekonomski racionalna bića! I točka. Kao što mnogi pojedinci rade u korist vlastite štete i ne mare za dobronamjerne savjete, tako i zajednice, sve do nacionalnih, mogu raditi glupe i za njih štetne stvari.

Zadatak mijenjanja lokalnog i nacionalnog mentaliteta (prevladavajuća stajališta u Međimurju i Dalmaciji vjerojatno se razlikuju) nije nimalo lagan. Možda je i nemoguć. Ali ako se netko u taj gorijski čvor ipak odluči upetljati, onda je jasno da bi u radnoj skupini morali biti sociolozi, ekonomisti, pravnici, psiholozi, psihijatri, life coachevi, poduzetnici, menadžeri, majstori za odnose s javnošću… i to najvršniji i najotvorenijeg uma. Vjerojatno sam zaboravio mnoge stručnjake. Poruka je da je za prijedlog višeslojevitog rješenja potreban golem intelektualni napor domaćih ili stranih stručnjaka.

Ignoriranje mentaliteta, kako ga promijeniti ili kako ga prevariti, prouzročit će iste posljedice kao i do sada. Kad predlagatelji strategija i konsenzusa lupe glavom o zid, opet će, prije negoli se povuku, reći onu poznatu: ‘Treba mijenjati mentalitet!’