Pragmatični konsenzus

U prvome mandatu Obama je pridobio birače zdravstvenom reformom, sanacijom autoindustrije i stabilizacijom Wall Streeta, likvidirao je bin Ladena, ali nije pokrenuo gospodarski razvoj i problematičnim srednjoistočnim režimima. A to su izazovi na koje se ne može odgovoriti (samo) dobrim političkim marketingom i socijalnom osjetljivošću, što su Obamine najjače strane. U drugom mandatu od njega se očekuje ono najteže, ono u čemu je u prve četiri godine bio najmanje uspješan i za što će mu biti potrebna najšira podrška – da gospodarski pokrene Ameriku. Stoga nije čudno da je odmah nakon izborne pobjede Obama najavio da će i u sljedećim tjednima razgovarati sa svojim protukandidatom Mittom Romneyjem o tome kako će pokrenuti Ameriku.

I pobjednik Obama i pobijedeni Romney dali su do znanja da izbornu kampanju i žestoka suprotstavljanja ostavljaju iza sebe, da prepoznaju dubinu problema u kojima se nalazi Amerika i da im je dobrobit države na prvom mjestu, iako izlaz iz problema vide drukčije. No taj svojevrsni preliminarni poziv na konsenzus ne treba gledati samo kao na dio političkog marketinga ili istinske zabrinutosti, već i kao razumljivu političku pragmu – zbog složenih odnosa na relaciji Predsjednik – Kongres.

I dok su Obamini, a i Romneyjevi birači bili najviše fokusirani upravo na pokretanje američkoga gospodarstva, izvan američkih granica novi-stari američki predsjednik najviše se procjenjuje prema vanjskoj politici. U prošlom se mandatu Obama vrlo malo bavio vanjskom politikom, prepustivši je državnoj tajnici H. Clinton i potpredsjedniku J. Bidenu, pa mu ni u drugom mandatu vanjska politika vjerojatno neće biti prioritet. Marketinški je sa SAD-a, barem u dijelu zapadnog svijeta, uspio skinuti antipatije koje je Americi priskrbila Bushova administracija. No je li se nešto bitno promijenilo?

George Bush je s vojskom krenuo svrgnuti diktatora Saddama i demokratizirati Irak. Rat je izgubljen, demokracija nije naišla na plodno tlo, ali su zato ojačale islamističke tendencije. Obamina administracija poticala je demokraciju i rušenje diktatorskih režima u sjevernoj Africi i na arapskom polotoku unutarnjim revolucijama, odnosno ‘proljećima’. Režimi su rušeni u krvi, bez američkih vojnika, ali demokracija opet nije naišla na plodno tlo, a islamistički pokreti jesu. Bin Laden je ubijen, ali sigurnosne prijetnje Zapadu iz sjeverne Afrike i Srednjeg istoka nisu umanjene, već su, naprotiv, povećane. A tako će se, bojim se, nastaviti i u sljedećem mandatu.

Državna tajnica Clinton je na kraju mandata svojom regionalnom turnejom po državama nastalim iz bivše Jugoslavije poslala poruku da je i to naše područje SAD-u bitno. No, budimo realni – istinski bitno može postati tek ako više ne bude stabilno. Ili ako ne bude dovoljno sigurno za američke interese.