Još ima prostora za dizanje cijena

Dr. sc. Dario Hrupec, fizičar s Instituta ‘Ruđer Bošković’, objašnjava zašto, ako znate što je umjetnost i beskompromisno je zastupate, a okruženi ste mediokritetima i lažnjacima, prije ili poslije morate izgubiti optimizam. Tvrdi da ‘svaki jednom šef, zauvijek šef’ vodi, bez iznimke, u mediokritetstvo.

Mnogi voditelji naših kulturnih, obrazovnih i znanstvenih ustanova, posebno onih u provincijama, imaju zajedničku mantru: nema novca. Vi im kažete: ‘Dobar dan!’, oni uzvrate: ‘Nema novca.’ ‘Kako ste?’ ‘Nema novca.’ Ili: ‘Nemam novce’, kako govori jedan ravnatelj srednje škole. Naime, taj je odgovor postao poštupljen nakon što je izgovoren bezbroj puta, izgovoren kao odgovor na pitanje zašto su predloženi programi loši, a njihova provedba još lošija.

U njegovom mišljenju, prava tragedija hrvatske kulture, a ne to što se za kulturu odvaja premalo novca. Svaki jednom šef, zauvijek šef vodi, bez iznimke, u mediokritetstvo. Jedina ideja vodilja takve osobe jest isplesti društvenu mrežu političkih poznanstava koja je, po mogućnosti, otporna na sve promjene. Socijalizam ili kapitalizam, HDZ ili SDP, nije važno. Važno je održati se na prijestolju.

Učinkovit način kako sačuvati tron jest taj da se okupi što više nekompetentnih zaposlenika, po mogućnosti bez potrebnih kvalifikacija. Takvi se, naime, neće usuditi buniti i neće se kao protukanđidati javiti za ravnatelja. Svojedobno sam čuo kako se jedan srednjoškolski ravnatelj hvalio drugom velikim brojem svojih zaposlenika bez odgovarajuće stručne spreme. Spasio je, kao, ljude da ne ostanu bez posla iako nisu za taj posao. Jako lijepo. No pozadina te priče manje je lijepa. Taj je isti ravnatelj doveo te ljude (s dobrim razlozima) dok su drugi, s diplomama, uzalud čekali svoju priliku. Da vrijednosti nisu okrenute naglavačke, taj bi se ravnatelj hvalio velikim brojem najstručnijih i najspobnijih ljudi koje je uspio privući u svoju ustanovu, kao što se hvale oni koji uspješno vode vrhunska svjetska sveučilišta ili institute.

Ukratko, problem novca doći će u prvi plan tek kad se riješi mnogo veći problem, kad se maknu ljudi koji koče kulturu, obrazovanje i znanost. Mandat ravnatelja trebao bi biti ne četiri godine nego godinu. A produženje za još jednu godinu gotovo neizvedivo. Eventualno, ako ravnatelj u prvome mandatu dobije bar dvije Nobelove nagrade, isklesa jednog Davida, sklada jednu 9. simfoniju u d-molu i napiše bar jednog ‘Ulika’ te ako se Vijeće Ujedinjenih naroda rasplače nad njegovom molbom za produljenje, tad bi mogao dobiti još jedan jednogodišnji mandat. A nakon toga: sikter, kao što je zagrebačkoj publici poručila gospođa ministarka na kraju Nušićeve drame.

Iako zapadni svijet robuje suvremenim gastronomskim navikama, industrijskoj i brzoj hrani te već desetljećima ne prepoznaje i ne razmišlja o onome što je dobro ili loše za zdravlje, ipak je samo miris i okus beskvasnoga kruha piraža, proizvedenog u Bio-zrnu d.o.o., na ekološkom imanju Zrno, dovoljan za radikalnu promjenu prehrambenih navika. Recept za piraž, kruh od pira, stare vrste pšenice, i raži, pripremljenog od brašna od cjelovitog zrna i ‘divljega kvasca’, osmislio je ekolog Zlatko Pejić, koji je sa suprugom Jadrankom Baban Pejić vlasnik poduzeća Biovega, u čijem je sastavu i Biozrno d.o.o. U sastavu Biovege od kraja 2010. godine nalazi se imanje Zrno, što je omogućilo proizvodnju ekološkoga beskvasnoga kruha, koji su potrošači, prema prošlogodišnjem istraživanju portala Zdrava krava, proglasili najboljim na tržištu.

Zrno se prostire na 20 hektara zemlje u selu Habijanovac, pokraj Vrbovečke Dubrave, udaljenom 55 kilometara od Zagreba, i najstarije je hrvatsko ekološko imanje, na kojem ‘zelena proizvodnja’ egzistira od 1988. godine. U središnjem dijelu imanja ogledni je vrt, prikaz poljoprivrednih kultura koje se uzgajaju na Zrnu, orijentiranih prama stranama svijeta. Srce vrta čini kameni dio s dvadeset vrsta mediteranskog bilja. Ekološka koncepcija i proizvodnja na Zrnu usklađena je s harmonijom svemira i životnom filozofijom vlasnika.

Zlatko Pejić pekarstvo na Zrnu utemeljio je na načelima Artisan bakerya, posebne manualne metode pripreme i pečenja kruha u manjim količinama od industrijske, ali mnogo kvalitetnijeg. Pejić naglašava da je cilj imanja Zrno ‘zero-waste’ i održiva ekološka proizvodnja u Hrvatskoj. Na Zrnu na ekološki način uzgajaju žitarice na površini od deset hektara, pet hektara zemlje je pod povrćem, a na ostatku su mahunarke, začinsko bilje, shiitake gljive i voće.

• Ne upotrebljavamo kemijska sredstva u zaštiti i prihrani usjeva, nego isključivo biljne pripravke koje proizvodimo sami na imanju. Gnojimo zemlju kompostom iz vlastite proizvodnje, a kao zaštitna sredstva koristimo ili naše biljne pripravke od gaveza, kamilice, koprive… ili zaštitna sredstva dopuštena za ekološki uzgoj. Bit ekološkog uzgoja znači uzgojiti zdravo, a ne liječiti bolesno. Vrlo je važno za ekološko imanje da postane samoodrživo, što znači – koliko se tlu uzme hranjiva, minerala i svega onoga što treba dati hranu biljci – toliko mu se vrati. Korišteno samo sortno sjeme iz našeg uzgoja – kaže Ksenija Piršljin, dipl. ing. agr., koja vodi brigu o uzgoju poljoprivrednih kultura na Zrnu.

Piršljin objašnjava da je ove godine na imanju prvi put realiziran proizvodni program novih vlasnika u većem obimu. No osim uzgoja žitarica, mahunarki, povrća, gljiva, začinskog bilja te voća na starom, neplanski posadnom voćnjaku, uskoro će početi i uzgoj glista radi proizvodnje komposta. U sklopu imanja je i pakirnica povrća i voća sa Zrna, ali i od kooperanata, kojih Biozrno d.o.o. ima trideset, te kuhinja i pekarnica, ali i mlin za mljevenje žita.

Na beskrajnim zelenim, blago lelujavo povišenim poljima rastu pir, pšenica, raž, soja, grah te trideset vrsta povrća: mrkva, peršin, pasternjak, rajčice, kastavci, patlidžan, brokula, kelj, razne vrste salate, paprika, matovilac, potočarka, rukola, zelje, batat, čička, koričenica, dajkon (japanska rotkva)… Pokušavamo zaokružiti cijelokupno imanje uzgojem mnogobrojnih poljoprivrednih kultura. Stare voćnjake namjeravamo obnoviti, a u planu je i podizanje plastenika, zasad imamo nekoliko u kojima uzgajamo salatu i ostalo zeleno povrće. No ti plastenici nisu grijani, što onemogućuje zimski i ranoproljetni uzgoj zelenog povrća – kaže Piršljin objasnivši da upravo počinje sjetvima pira, stare sorte pšenice, kojom su se prehranjivali i Maje i Azteci.

• Naš pir je dvozrnac, tvrd i vrlo specifičan, sorta ostro kojoj stabljika naraste do 1,70 centimetara visine. Pir je ozima žitarica, sije se u jesen i žanje u ljetu, raritetna je u Hrvatskoj, vrlo zahvalna za uzgoj i daje dobar prinos – objašnjava Piršljin napominjući da se ekološkim uzgojem na imanju Zrno dobiva prinos od 75% u odnosu na konvencionalnu proizvodnju. Po hektaru pir daje prinos od dvije i pol tone, a soja, primjerice, daje tonu, što je čak 90% u odnosu na konvencionalnu proizvodnju.

EKOLOŠKI UZGOJ PRINOSOM MOŽE PARIRATI KONVENCIONALNOJ POLJOPRIVREDI. IPAK, EKOLOŠKA JE POLJOPRIVREDNA PROIZVODNJA ZAHTJEVNIJA I SKUPLJA PA, PRIMJERICE, 700 GRAMA BESKVASNOGA KRUHA STOJI 19 KUNA.