Bankarska unija Pomoć bankama u budućnosti za sadašnje je stanje beskorisno rješenje

Jedinstveni nadzorni mehanizam (SSM) uvodit će se postupno do 2014., kad bi trebao pokriti svih šest tisuća banaka u eurozoni. To je dogovoreno prošlog tjedna, no do konkretnih rješenja još će vode proteći. Već je sad jasno da će glavni igrači EU prije svega štititi svoje interese.

Mnogi su analitičari i komentatori navodili dogovor o ‘bankarskoj uniji’ kao ključ spasa eurozone, ali, istini za volju, taj su seriozni opis dobivali i mnogi drugi naveliko iščekivani potezi Europske unije. To je najnoviji miljenik javnosti, pa europskim liderima okupljenima na samitu EU u Bruxellesu prošli tjedan, koji ionako nemaju bolju ideju, nije preostalo ništa doli zadovoljiti tu javnu potrebu i dogovoriti zajednički nadzor banaka. ‘Dogovoriti’ se ovdje rabi u skladu s rječnikom EU i znači mogućnost da jednog dana predmet ‘dogovora’ bude uistinu funkcionalan, iako do toga treba prijeći dalek put daljnjih ‘dogovora’.

U strogom smislu te riječi, kao što je upotrebljava ostatak svijeta, nikakav dogovor nije postignut, rezimirane su točke ‘dogovora’ iz lipnja. Bankarska unija, kaže posljednja mudrost, spasit će izmučenu Europu od daljnjeg propadanja i promijeniti sve. U odnosu na lipanj sad je dogovoren načelnii raspored operacionalizacije plana prema kojem bi Europska središnja banka preuzela tu odgovornu ulogu. Tako bi legislativni prijedlog za SSM (Single Supervisory Mechanism, jedinstveni nadzorni mehanizam) trebao biti zgotovljen do prvog dana sljedeće godine, a dotad je nešto važnije na čekanju.

Od nadzora banaka, naoko preventivne mjere koja sama po sebi ima smisla za budućnost, ne i za već nagomilane dugove država, važnije je funkcioniranje drugog mehanizma, Europskoga stabilizacijskog mehanizma (ESM). Fond težak 500 milijardi eura još ne može izravno rekapitalizirati banke, što znači da prezađužene države, poput Španjolske, pozajmljuju novac u svoje ime.

Uspostava ESM-a omogućila bi izravno rekapitaliziranje banaka umjesto pozajmljivanja love državama i daljnjeg ‘pumpanja’ njihova duga, što je stvar u posebnom interesu Španjolske i Irske, čiji su najveći problem banke. Samitom u Bruxellesu odlučeno je da mehanizam postane operativan do kraja sljedeće godine, mnogo sporije od nadanja nekih, poput Francuske, Europske komisije, posebice tržišta. Na prvi pogled napisano možda zbujuje, no kvaka 22 jest u logičkom slijedu tih dvaju mehanizama: bez uspostave kontrole banaka nema ni love za njih, EU ne želi darovati novac bankama bez praćenja njihova trošenja. Stoga se već načelno dostupan ESM ne može tako primijeniti zato što nema razrađene zakonske podloge, a razrada te podloge, SSM, treba vremena.

Takav ‘dogovor’ kompromis je između Njemačke i Francuske koje se načelno slažu o potrebi nadzora europskih banaka, ali razilaze se o nizu detalja. Labav raspored ustupak je Nijemcima, a rastezanje budućeg nadzora, postupno do 2014., na svih šest tisuća banaka u eurozoni umjesto samo najvećih reciprociranje je Njemačke Francuskoj. I upravo kad čovjek pomisli da je shvatio misterioznu logiku europskih lidera, oni ga vrate na početak.

Mnogi su naivno mislili da je namjera cijele te kompleksne i spore vježbe razbijanje začaranoga kruga banaka i država u kojemu jedni drugima neprekidno pozajmljuju novac koji nemaju, ali njemačka kancelarka Angela Merkel tu je zabluđu otklonila još tijekom samita. Prema njoj, ESM se neće upotrijebiti za krpanje španjolskih ili irskih banaka, nego za pomoć budućim posnulim financijskim institucijama. Već napravljeni dugovi, ležerno je ustvrdila, problemi su nacionalnih vlada.

To neće biti retroaktivna izravna rekapitalizacija – rekla je Merkel iscrtavši tako sljedeću veliku zapreku suvislu i upotrebljivu dogovoru – Ako bude moguća, izravna rekapitalizacija doći će u budućnosti. Njezino stajalište nije osamljeno, Nijemci imaju potporu drugih sjevernih članica poput Nizozemske i Finske.

Dogovoreno nije, zapravo, ništa posebno, dakle napravljen je korak u smislu rokova, premda su oni toliko rastegnuti da se jedva može govoriti o napretku. S druge je strane ključni cilj cijele te mučne procedure uspostavljanja SSM-a i ESM-a zbog njemačkoga stajališta doveden u pitanje jer ne rješava trenutačno najveći i jedini istinski problem, prezaduženost mnogih država. Pomoć bankama u budućnosti za sadašnje stanje beskorisno je rješenje, odnosno uopće nije rješenje. Umjesto jačanja kohezije, veće učinkovitosti i brzine sastanci EU sve su više olikočenje nacionalne sitničavosti i političkog partikularizma, od kojih su se slične političke tvorevine dosad uspjele samo raspasti, nikako postati jače. Dapače, laviranje između raznih interesa dosegnulo je razmjere impresivne konfuzije u kojoj se po svaku cijenu hoće očuvati što veći dio ‘zajamčenih’ profiti banaka vjerovnica i u isto vrijeme izbjeći ‘slanje beskonačne pomoći’ prezaduženim državama, spasiti te iste države i sačuvati eurozonu. A to je samo na makrorazini, uz pojedine prijedloge počnu se javljati i sitniji, zakučastiji interesi. Tako je Njemačka odbijala, primjerice, rastezanje budućeg nadzora na sve banke kako bi od velikog brata i oduzimanja nacionalnih ovlasti zaštitila svoje ‘landesbanke’, štedionice u državnom vlasništvu, važne za ekonomiju i financije saveznih jedinica. Različite interpretacije i nevjerojatna sporost jedina su jasna obilježja europske politike, a sukobi se zapravo zaostavljaju.

Europske lidere zasad više zabrinjava ‘bitka za Britaniju’ oko europskog proračuna za 2014. do 2020. čije je povećanje britanski premijer David Cameron najprije odbacio, a onda je iskazao interes za kompromis kancelarki Merkel. Britanija je prijetila vetom ako se potrošnja ne zamrznje, ali smešala se zbog pravila prema kojem se proračun ‘ponavlja’, plus inflacija, ako nema dogovora o novome, stoga bi Britanci možda plaćali više umjesto manje. To je samo arena za divljanje nacionalnih interesa. Primjerice, Finci su načelno za proračunsku disciplinu, no svakako žele zaštititi visinu isplata slabo naseljenim područjima; Francuzi bi također ograničili potrošnju, ali ne za poljoprivredu, najveću stavku europskog proračuna od koje imaju najviše koristi. I tako svaka od 27 članica. Samo postojanje EU, u kojem god obliku, pravo je čudo koje svakim danom dobiva na vrijednosti.

Nedavno provedena studija pokazuje zabrinjavajuće rezultate: ribarska flota u EU past će za 1,4 milijuna tona, što znači 30 posto manje ribe do 2022. u odnosu na pokazatelje iz 2009. Europska komisija prihvatila se tog problema nametanjem strožih propisa u vodama EU, ali ne na štetu industrije. Predlaže temeljitu reformu zajedničke ribarske politike jer je sadašnja politika potpuno neodrživa i može proizročiti nestanak pojedinih ribljih vrsta.

Sadašnji sustav ne djeluje u prilog održivosti: 75 posto ribljeg fonda izloženo je prekomjernom izlovu, a trećina je u zabrinjavajućem stanju. Sustav ne djeluje ni što se europskog tržišta tiče: Europa uvozi dvije trećine ribe koju potroši. Previše ribarskih brodova živi na malim profitima i ovisi o subvencijama. Bez reforme samo će osam od 136 ribljih vrsta biti na održivoj razini 2022.

Ako se hitno nešto ne učini, trenutačni zakoni mogli bi imati ozbiljne posljedice i na zapošljavanje – predviđa se gubitak od 50 tisuća radnih mjesta u ribarstvu do 2022. Ističe se da je dugoročna stabilna opskrba ribom moguća, ali uz ‘održivo upravljanje ribljim resursima’. Dok zemlje Europske unije bilježe pad izlova za oko 3,7 posto, Norveška i Island svoj izvoz drže na relativno stalnim razinama.

WWF predlaže da treba biti dopušten rast riblje populacije u razinama koje mogu podržati maksimalan održivi prinos do 2015., dakle najveći prinos nekih vrsta koje se mogu lovit iz godine u godinu bez nanošenja štete ribljim zaliham.

Jedan od važnijih elemenata reforme jest uvođenje mogućnosti prodaje koncesija za ribarenje, čime se namjerava smanjiti prevelika ribarska flota. Ribari bi mogli na tržištu prodati svoje koncesije. Umjesto dosadašnjih godišnjih kvota za izlov Komisija sad predlaže uvođenje višegodišnjeg planiranja kako bi se do 2015. došlo na održivu razinu izlova. Također predlaže da se postupno zabrani bacanje u more izlovljene ribe koja nije interesantna tržištu. Od 2016. sva ulovljena riba morala bi se istovariti u lukama i sve bi ulazilo u dodijeljenu kvotu.

Održivo ribarstvo u Europskoj uniji podrazumijeva smanjenje izlova kako bi se pojedinim ribljim vrstama omogućila obnova fonda, a rješenje tog problema vidi se u razvoju akvakulture kao alternative za smanjeni izlov. Ta djelatnost može donijeti pametan i inovativan rast obalnim i unutarnjim područjima i zaslužuje važniju poziciju u budućem zakonodavstvu. Ako zakonodavci proguraju predložene reforme u ribarstvu i omoguću povratak dionica na ‘održivu razinu’, može se očekivati oko 2,8 milijuna tona (80%) više ribe u vodama Europske unije.

Hrvatska kao pomorska zemlja posebno mora pratiti aktualne izmjene zakona u ribarstvu Europske unije. Ulazak u EU znači prihvaćanje i prilagođavanje europskom zakonodavstvu. Pravodobna reakcija i edukacija jamče uspjeh i izbjegavanje tih problema. Naše more i unutarnje vode imaju golem potencijal koji treba znati iskoristiti i kojim treba pametno i održivo upravljati.

Predlaže se postupna zabrana bacanja u more izlovljene ribe koja ne prolazi na tržištu. Od 2016. sva ulovljena riba morala bi se istovariti u lukama i sve bi ulazilo u dodijeljenu kvotu.