Dijamanti postaju najbolji ulagačevi prijatelji. Gdje god se okrenete isti prizor. Male trgovine i obrtničke radnje ustupaju mjesta sportskim kla- dionicama, u boljim, nama zanimljivijim slučajevima otkupljavačima srebra i zlata. Zar se to još isplati, pitate se, sjećajući se da je vrhunac ulagačkog zanosa u zlato bio barem prije godinu dana i više. E, niste u pravu. Ne samo da se zlato, srebro i platina još uvijek nose, nego su ulozi postali i veći – kupuje se najtvrdi dragi kamen, dijamant. Očito ne više samo ženin najbolji prijatelj. Nova je ‘ovisnost’ krenula iz Njemačke, zemlje u kojoj se, suprotno onome što nam govore, ne štedi nego ulaže. I to u dijamante. Nova ulagačka niša nije poprimila oblik poštasti, ali pokazuje kamo idu trendovi. Dijamanti su skupa igračka, ali i za njih, kako kaže Sven Sambunjak, urednik portala srebrozlato.com, vrijedi pravilo da se ulagači ne razlikuju prema količini novca što ga imaju za ulaganje nego prema količini spremnosti da se posvete traženju dobrih prilika za investiranje.
Razlika između malog i velikog ulagača – Mali ulagač malen je samo u slučaju ako bez razmišljanja gurne svoj novac u neku investiciju i nada se najboljem. Obično je to nada bez pokrića. Veliki ulagač sluša svakoga, a ne vjeruje nikome i stvara svoju vlastitu strategiju na temelju prikupljenih informacija. Takvi će ulagači najviše profitirati – vjeruje Sambunjak.
Što o dijamantima kažu znalci? Njemački draguljari smatraju ih pogodnijima za štednju od zlata i platine ne samo zato što već mjesecima raste potražnja za dijamantima nego ponajprije zbog njihove investicijske vrijednosti. Stručnjaci očekuju da će potražnja za najtvrdijim mineralom u idućih pet godina porasti i do 32 posto. Davne 1970. godine kvalitetan jednokratni kamenčić (0,2 grama) mogao se nabaviti za četiri tisuće dolara – danas je taj isti kamenčić gotovo četiri puta skuplji, a ako je riječ o primjerku vrhunske kvalitete znalac će za njega platiti i do 30 tisuća dolara! Riječ je o dugom ulagačkom horizontu, pa znalci upozoravaju sve one koji se nadaju brzopoteznoj zaradi da bi mogli polomiti zube, jer je najtvrdi kamen odličan samo za dugoročno osiguravanje kapitala.
Marko Repecki, analitičar s portala hrportfolio.hr, kaže kako nije nelo- gično da se u vremenima krize ulagači okreću tradicionalnom ulaganju poput plemenitih metala ili dijamanata jer je riječ o ulaganju dokazanom kroz stoljeća: – Cijene plemenitih metala rastu od izbijanja krize, a više je razloga za to – od sklanjanja sredstava u tradicionalne investicije pa do špekulacija o povratku zlatnom standardu. Kako mi tu stojimo? Naše je tržište prilično nerazvijeno. Od fondova postoji samo jedan (Ilirika Gold) koji je indirektno vezan uz to tržište, ali ulaže u dionice poduzeća koja se bave vađenjem i preradom plemenitih metala te u portfelju ima i strane fondove koji djeluju na tržištima plemenitih metala. U posljednje vrijeme ostvario je snažan porast te je u posljednja tri mjeseca porastao 18,16 posto. No treba imati na umu da su plemeniti metali kao i ostale vrste robe na tržištu podložni oscilacijama pa ne treba vezati uštedešinu ili investicijski kapital u cjelokupnom iznosu ni uz jednu vrstu investicije, ali svakako bi se u svačijem portfelju trebale naći i investicije vezane uz plemenite metale – poručuje Repecki.
Nova ulaganja Sven Sambunjak tumači da ulaganje u plemenite kovine, dijamante, hrane, poljoprivredne nekretnine, naftu, energetiku, pitku vodu, rijetke metale, uran, alternativnu energiju, umjet- nička djela (slike, skulpture) i kolekcionarske zbirke (filatelijska, numizmatika) raste nevjerojatnom brzinom. Zasad je riječ o nišama, ali zato su i zanimljive, jer imaju golem potencijal rasta.
U svijetu investiranja događaju se tektonske promjene. Sve ono što je nekad bila konvencionalna investicijska mudrost mijenja se iz temelja. Te promjene su toliko velike da vjerujem kako će se u idućih pet ili deset godina investicijski krajolik u svijetu potpuno promijeniti. Tradicionalna ulagačka mudrost kaže da vrijednost dionica tvrtki na burzama ima najveći potencijal rasta, ali su i najrizičnije, pa ulagač treba pratiti trendove, nastojati ući na tržište dionica kad su podcijenjene, a izaći kada su relativno precijenjene. Mudrost kaže i to da ih je u trenutku kada su dionice relativno precijenjene najbolje prodati i kupiti ili državne obveznice zapadnih zemalja ili sredstva ‘parkirati’ u gotovini dok se traže nove ulagačke prilike. Ta mudrost više ne vrijedi! Najvidljiviji znak te promjene jest agresivna, ekspanzionistička monetarna politika svjetskih središnjih banaka, koja nije ništa drugo nego proizvodnja golemih količina elektro-ničkog i papirnatog novca bez pokrića. Posljedica je toga rast cijena dionica tvrtki, državnih obveznica i gotovoga novca uz istovremeni pad stvarne vrijednosti tih isti dionica, obveznica i novca. Kako je moguće da cijene rastu, a vrijednost pada? Cijene dionica, obveznica i novca rastu, ali istovremeno cijene plemenitih kovina, dijamanata, hrane, poljoprivrednog zemljišta, nafta, energije, dakle, opipljivih materijalnih dobara, rastu brže! Ulagači koji su shvatili što se događa napuštaju tradicionalnu paradigmu kako bi sačuvali vrijednost svoje imovine i okreću se alternativnim ulagačkim sredstvima – tumači Sambunjak nove trendove.
