OVRŠNI ZAKON Što znači potvrda o neisplaćenoj plaći ako tvrtka na računu nema novca

Novi Ovršni zakon omogućuje radniku da s potvrdom o neisplaćenoj plaći izravno, preko Fine, ovrši svojeg poslodavca. Međutim, ne smatra prekršajem ako poslodavac takvu potvrdu ne izda, a bez potvrde nema ni ovrhe. Prema Zakonu o radu ipak je drukčije.

Najveću pozornost svih medija dobio je dio Ovršnog zakona kojim je novu nadležnost dobila Fina. Riječ je o uistinu dobro rješenju koje se, međutim, odnosi samo na dio ovrha – samo na one na novčanim sredstvima ovršenika, odnosno dužnika. Ipak, nije riječ o tako revolucionarnom rješenju kakvim se prikazuje, jer da bi bilo uspješno, pretpostavlja da dužnik na računu ima novca, a vrlo ga često nema. Drugi je problem u tome što je potpuno objektivna činjenica kao što je neisplata plaće svedena na potvrdu poslodavca koji je kriv za njezinu neisplatu; ako potvrdu ne izda, ne može se provesti ta tzv. izravna ovrha.

Prvi je problem nerješiv sa zakonodavnoga gledišta: ako novca nema, ne može se ni plijeniti. U odnosu na izdavanje potvrde pregledom Ovršnog zakona 2012. proizlazi (na prvi pogled ili na pogled pravnog laika, a to svatko ima pravo biti) da nema prekršaja ako se potvrda ne izda jer se u dijelu pod naslovom ‘Prekršajne odredbe’ (čl. 365. -367.) taj prekršaj uopće ne navodi.

Međutim, pogleda li se u Zakon o radu koji je na snazi do 1. siječnja 2010., vidi se da je neizdavanje potvrde o neisplaćenoj plaći u čl. 291., st. 1., t. 51. Zakona o radu prekršajno sankcionirano kaznom poslodavcu od 61.000 do 100.000 kuna, što je mnogo više od kazni iz novoga Ovršnog zakona. Stvari su još čudnije nakon što se uvidi da je u čl. 85. st. 3. Zakona o radu propisano da su takve potvrde ovršne isprave, što znači da nije potrebna parnica, a u praksi to ipak nije zaživjelo (istina, tada je to bila sudska ovrha). Dakle, velika novost nije potpuna novost. Zakonodavac u Ovršnom zakonu 2012. nije pokazao da vodi računa o elementima koji su izazvali neprimjenu odredaba Zakona o radu koje smo citirali. Šteta je i što se nije uvelo jednostavno rješenje kao što je obveza pisanog zahtijeva poslodavcu i ako nakon, primjerice, tri dana nema potvrde, vrijedi za istu svrhu prethodna isplaćena plaća.

Druga je velika novost uvođenje Registra zadužnica (čl. 216. OZ 2012.), koji služi da se izbjegnu brojne manipulacije na tom području. Pravo je pitanje što se do sada čekalo i kako vjerovati da će to umreživanje svih javnih bilježnika brzo i učinkovito početi djelovati kad se već gotovo 20 godina unatoč jasnim upozorenjima struke ništa ne radi na tome da javnim bilježnicima budu dostupni podaci kao što su baze podataka o ukrađenim ili izgubljenim identifikacijskim ispravama, što je dostupno svakom policajcu na ulici.

Treba zaključiti da je veoma čudno što se donošenjem i stupanjem na snagu Ovršnog zakona 2012. na neki način negira teza o najvećoj pravnoj stručnosti sudova i sudaca, ovaj put u korist Fine, a da nitko ne navodi stručni profil onih koji će to obavljati u Fini. Pri tome se previdaju i mnogi problemi nastali u praksi u posljednje vrijeme, koji se mogu svesti na to da Fina blokira račune, a da je dostava ovršnog rješenja gotovo višak. U utrci za učinkovitim djelovanjem pravosuđa ne možemo se složiti s tezom da je brzina sama sebi svrha jer nezakonita ovrha znači i odštetnu odgovornost koja gotovo ničim nije ograničena. Očito, u ovom će slučaju teret odgovornosti pasti na Republiku Hrvatsku, dakle na njezine porezne obveznike.