Home / Biznis i politika / Zato što na novi telefon ne morate čekati dvije godine!

Zato što na novi telefon ne morate čekati dvije godine!

Da se u igri asocijacija spomenu ključne riječi koncern, obiteljski obrt i os oko koje se vrti biznis u Hrvatskoj, nepogrešiv odgovor bio bi Agrokor. Doduše, s tim drugim pojmom danas je teško povezati najveću i najmoćniju kompaniju u Hrvatskoj, ali tako je počelo. Iz obiteljskog obrta za proizvodnju i prodaju cvijeća nastao je regionalni prehrambeno-trgovački koncern s 29 milijardi kuna prihoda i 35 tisuća zaposlenih, koji je kroz zadnjih 20 godina, udarivši temelje u privatizacijskim devedesetima uz političko-financijsku podršku, pipke pružio izvan granica Hrvatske i u mnoge različite sektore. Sličnih priča, premda manjih razmjera, ima još. Govoreći o kompanijama s dugogodišnjom tradicijom koje su narasle na razinu da se mogu nazvati velikim i važnim u domaćem biznisu, uzeli smo granicu od milijardu kuna godišnjeg prihoda. Iznad te granice još je nekoliko domaćih privatnih tvrtki iz realnog sektora koje se diče dugom tradicijom. Kako je država mlada, tako je i njihova tradicija duga mahom dvadesetak godina, za pojmove nekih uistinu starih svjetskih kompanija, zanemariva. U Hrvatskoj još uvijek živi i respektabilan broj tvrtki s mnogo duljom tradicijom, koja premašuje i stotinu godina, ali ona ih nije dovela do razine velikih prihoda. Ako se tradicija ne upari s dobrim menadžmentom, ostat će se samo ‘mrtvo slovo na papiru’ koje evocira nekadašnju slavu i snagu.

Dugovječnost kompanije ili druge organizacije ovisi o poticajnosti okruženja, dostupnosti kapitala, tehnologija i ljudi, umijeću vođenja, zajedničkim vrijednostima i osmišljenim modelima procesa promjena. Sve su velike korporacije nekad bile male. Neke i sa svim majušne. Apple je potekao iz garaže, Facebook iz studentske sobe. Podravka je nastala iz male manufakturne proizvodnje marmelade, a Agrokor iz cvjećarskog obrta. Atlantic Grupa je nakon Agrokora najveća domaća kompanija koja se proširila regijom i druga najveća grupacija prema ukupnom prihodu, izuzetno li banke te tvrtke u državnom i stranom vlasništvu. A sve je počelo na Božić 1993. godine kada je Emil Tedeschi, današnji većinski vlasnik Atlantic Grupe koji potječe iz obitelji sa stoljetnom trgovačkom tradicijom, odlučio veletrgovinu papirom zamijeniti distribucijom robe široko potrošnje. Počelo je s nekoliko paleta žvakačih guma Wrigley, a danas je njegova grupacija jedan od najvećih igrača, ne samo u distribuciji, nego i u prehrambenoj industriji na području bivše Jugoslavije. Nakon starta s distribucijom, Tedeschi je polako ulazio u proizvodnju kupnjom Čeđevite i Neve, paralelno se šireći izvan granica Hrvatske, da bi akvizicijom slovenske Droge Kolinske postao jedan od najzbiljnijih igrača u regiji uvijek budno prateći prilike za iskorake koji bi njegovoj kompaniji priskrble epitet ‘multinacionalne’, kao što je bila kupnja vodećega europskog proizvođača hrane za sportaše Multipower.

Jedna od najpoznatijih domaćih tvrtki s iznimno dugom tradicijom svakako je Gavrilović, čija povijest seže još u 17. stoljeće. S višestoljetnom povijesnom i posebnim tajnim recepturama koje se prenose s generacije na generaciju, osobito se diče i današnji nasljednici Ivana i Petra Gavrilovića, koji su se pred Turcima doselili u Petrinju i počeli baviti mesarskim zanatom. Od proizvodnje mesnih prerađevina Gavrilovićevi su se proširili i na trgovinu, kojoj, posebno Dinova-Dioni, mogu zahvaliti plasman među tvrtke s prihodom većim od milijardu kuna.

Braća Marijan i Matija Wolf 1934. godine osnovala su radionicu za preradu voća, preteču današnje Podravke. Danas je Podravka, premda zadnjih godina uspavana, loše vođena i uzdrmana aferama, jedna od najvećih prehrambenih kompanija u Jugoistočnoj Europi. Još jedna uzdanica hrvatske prehrambene industrije je Vindija, nekoć mala gradska mljekara koja je, kada je osnovana 1959., zapošljavala samo 20-ak osoba i proizvodila jedino svježe mlijeko za potrebe grada Varaždina. Nakon što je vlasništvo u svoje ruke preuzeo Dragutin Drk, koji danas čvrstom rukom konzervativno vodi kompaniju, Vindija je prerasla u snažnu kompaniju u Hrvatskoj, sa sramežljivim iskoracima u regiju, koja se prije svega dići inovativnim proizvodima pod znakom ‘Kvaliteta Vindija’.

Među domaćim kompanijama koje su premašile granicu od milijardu kuna prihoda mnogo je trgovačkih lanaca koji broje dvadeset ili manje godina tradicije. Jedan od najpropulzivnijih riječke su Plodine, osnovane 1993. godine, a nakon razvoja na lokalnom tržištu, slije 2000. godine agresivnom strategijom širenja pod palicom vlasnika Mile Ćurkovića stigle su danas na drugo mjesto među najvećim trgovačkim lancima na hrvatskom tržištu iza Agrokorovoga Konzuma. Sličan razvojni put, iako slabijeg intenziteta, imali su i neki drugi domaći trgovci poput KTC-a, Tommyja, Studenca te nekoć moćnog, a danas propalog Keruma. Osječko Žito, u vlasništvu Marka Pipunića, također je u zadnjih dvadeset godina od trgovca ratarskim kulturama i repromaterijalom postalo jedna od najvećih kompanija u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Prvi važniji poslovni iskorak napravilo je 1994. godine, kada je gradnjom silosa i pšeničnog mlina ostvarilo pretpostavke za samostalan nastup na tržištu te prvi ozbiljniji organski rast. Daljnja ekspanzija ponajviše se oslanjala na akvizicije dijelova nekadašnjih poljoprivredno-industrijskih kombinata. M SAN Grupa Stipe Matića osnovana je 1995. godine. Nakon četiri godine kontinuiranog rasta i širenja, što mnogi pripisuju Matićevim dobrim političkim vezama, M SAN je u 1999. godini preuzeo vodeću poziciju na popisu najvećih IT kompanija na hrvatskom tržištu. Tri godine nakon M SAN-a, osnovana je i još jedna domaća grupacija, koja se i danas, unatoč krizi, snažno razvija i širi na nova tržišta. Riječ je o distributerskoj kompaniji Branka Roglića, Orbico Grupi.

No da tradicija nije jamac uspjeha govore mnogi drugi primjeri. Jedan od oglednih nekadašnjih je pojam proizvođača obuće na ovim prostorima. Borovo je tradicija, glavni je apel na web-stranici tog proizvođača obuće koji zadnjih dvadesetak godina u vukovarskom predgrađu životari na nekadašnjoj slavi. Osnovao ga je 1931. godine češki industrijalac Jan Bata počevši gradnju tvornice za proizvodnju kožnate i gumene obuće koja je u svojim najboljim godinama zapošljavala oko 23 tisuće radnika. Pozivanje na dugu tradiciju, znanje i iskustvo, nažalost, nije osobito relevantno u današnjoj tržišnoj utakmici. To može biti vanjski ukras i interna snaga, ako se znanje i iskustvo pametno akumuliralo i koristilo, ali samo po sebi daleko je od dovoljnog.

Razlika između kompanija koje napreduju mijenjanjem i prilagođavaju se tržištu provođenjem pravovremenih i pravih strateških odluka i onih koje dožive krah najčešće je u ljudima. I to onima koji vode kompanije, osmišljavaju i provode strategije. O njihovim odlukama ovisi kad će se i kako ći u restruktuiranje, akvizicije, ulazak na nova tržišta itd. Ako to sve funkcionira, tradicija je poželjna komparativna prednost koja se može zgodno iskoristiti u marketinške svrhe. U svakom slučaju, dobro dođe.