LNG – 3. POKUŠAJ Korejska industrija preko Krka želi u osvajanje Europe

Korejska industrija preko Krka želi u osvajanje Europe. Jaka ekipa Ministarstva gospodarstva nedavno je u Koreji održala individualne sastanke s korejskim korporacijama koje su iskazale interes za projekt LNG-a u Hrvatskoj: Samsungom, Hyundajem i Daewoom te Kogasom, koji ih prati kada nastupaju na trećim tržištima.

Korejska industrija mogla bi napokon doći do svoje energetske ulaznice u Europu. Osim za termoelektranu Plomin C, interes je iskazala i za hrvatski LNG – uspavani terminal za ukapljeni prirodni plin na Krku, koji hrvatska vlada nakon dva propala pokušaja, jednog u drugoj polovici 90-ih i drugog 2010., vraća u novi život.

Prije desetak dana taj je projekt čija se investicija procjenjuje na 600 milijuna eura, a koji bi trebao početi 2014. i završiti 2017., predstavljen u Koreji. Alen Leverić i Darko Lorencin, pomoćnici ministra gospodarstva Radimira Čačića, prisustvovali su konferenciji ‘Global Project Partnership Plaza 2012’ u Koreji, koju je organizirala korejska agencija za promicanje trgovine i investicija Kotra.

Ondje su, kako doznajemo iz zagrebačkog ureda Kotre, održali i individualne poslovne sastanke s korejskim korporacijama koje su iskazale interes za projekt LNG-a u Hrvatskoj: Samsungom, Hyundajem i Daewoom te tvrtkom koja ih prati kada nastupaju na trećim tržištima – Kogasom (Korea Gas Corporation). I mora da su se vratili zadovoljni jer u Kotri ističu da su korejske tvrtke jako zainteresirane za projekt LNG-a s obzirom na to da predstavljaju neke od vodećih svjetskih korporacija koje se bave investiranjem i gradnjom terminala LNG-a te prateće opreme. Osim toga, dodaju, kroz investiranje u terminal vide šansu za izlazak na tržište plina Središnje i Jugoistočne Europe, nešto što im je pred nosom pobjeglo u gradnji poljskog LNG-a.

Inače, iskustva poljskog LNG-a hrvatska vlada ne bi smjela ni u jednom trenutku zaboraviti. Barem tako upozoravaju pojedinci koji se boje da će se krenuti megalomanski u hrvatski projekt LNG-a, što je postalo svojevrsni Čačićev ‘modus operandi’. Poljski se terminal kapaciteta pet milijardi prostornih metara plina počeo graditi 2008. i još nije završen. A prema neslužbenim informacijama, investicija se digla sa 600 na gotovo 900 milijuna eura i k tome, navodno, Poljaci imaju problema i sa zakupom kapaciteta. No prema informacijama iz Ministarstva gospodarstva, hrvatski se LNG planira oprezno i u fazama.

A bude li išlo prema planu, Korejci bi se mogli uključiti već u prvoj fazi projekta. Naime, projektom dokumentacijom LNG će se analizirati kroz tri razvojne faze. Svaka je predviđena za drugi kapacitet i zamišljena na način da prva zadovolji samo potrebe Hrvatske, druga bi bila usmjerena tranzitom prema susjednim zemljama, a trećom bi se fazom mogle zadovoljiti i potrebe zemalja u okruženju.

To je tzv. migracijski koncept, do kojeg se očigledno došlo iskustvom iz prošlosti. Upravo je filozofija obustavljenog Adria LNG-terminala, podsjeća nas jedan plinski stručnjak, koji je svojom ambicioznom veličinom od 15 milijardi metara prostornih plina na godinu trebao osigurati dodatnu profitabilnost, dovela do obustave projekta 2010. Naravno, uz krizu kuvovala je i tadašnja Sanaderova vlada, a poslije i Kosorčina jer nisu donosile pravovremene odluke. No Plinacro je u međuvremenu počeo tražiti načine realizacije terminala koji bi bio dovoljno fleksibilan da može povećavati kapacitet sukladno budućem rastu tržišta plina. I tako se došlo do toga ‘koncepta migracije’.

Za potencijalnu prvu fazu, tj. za kapacitet od milijardu prostornih metara plina na godinu predviđena je jedna od metoda uplinjavanja ukapljenoga prirodnog plina s postrojenjem za uplinjavanje i skladišnim prostorom na brodu – objašnjavaju u Ministarstvu gospodarstva.

Tu se javlja interes korejskih tvrtki. A među najjačima za gradnju LNG-broda koji bi se mogla koristiti u prvoj fazi su Hyndai i Samsung. No jak je i japanski Kawasaki.

Ako bi se potrebe za plinom povećale na dvije do četiri milijarde prostornih metara na godinu, razmatrala bi se druga faza koja bi imala skladišnu jedinicu na brodu, a postrojenje za uplinjavanje na kopnu.

Prelazak na treću fazu, tj. na kopneni terminal, bio bi isplativ ako bi se potrebe povećale na četiri do šest milijardi prostornih metara plina na godinu. Tada bi se druga faza proširila gradnjom skladišnog prostora na kopnu – ističu u Ministarstvu gospodarstva te napominju da će izbor izvođača radova i izvođača opreme ovisiti o vrsti potrebne opreme.

Zainteresiranih konzultanata i izvođača radova ima mnogo, dodaju, a o najkvalitetnijem i najprihvatljivijem odlučit će se nakon izrade projektne dokumentacije.

Tu dolazimo i do drugih potencijalnih partnera u projektu jer, budimo realni, HEP i Plinacro okupljeni u tvrtki LNG Hrvatska sami ne mogu. U pravilu se u takve projekte, govori nam dobar poznatavlj LNG-scene, uključuju opskrbljivači prirodnim plinom jer im terminal predstavlja sredstvo pomoću kojeg prodaju svoj proizvod. To je, primjerice, njemački E.ON. Druga vrsta interesa pojavljuje se kod tvrtki koje proizvode LNG, kao što je francuski Total ili katarske tvrtke Katargas i RasGas.

Svi su zainteresirani, uvjerava nas izvor blizak Vladi, ali tri su države bile ‘najagresivnije’. Ili, blaže rečeno, uz Koreju, najveći interes do sada, koji proizlazi iz različitih pozicija, iskazali su Katar i Mađarska. Možemo ih nazvati svojevrsnim povratnicima jer su na neki način bili prisutni u prijašnjim pokušajima gradnje LNG-terminala. Naime, tijekom drugog zamaha LNG-a Hrvatska, za razliku od drugih globalnih igrača poput E.ON-a i Totala, nije imala alternativni projekt. Tako je i Mol, posredno uključen preko Ine, ostao bez projekta. To je razlog, vjeruju pojedinci, sadašnjega Molovog interesa, ali i interesa druge mađarske energetske tvrtke MVM-a.

Mađarska je u potrazi i za alternativnim mogućnostima uvoza plina jer joj ugovor s Gazpromom istječe 2015. Iako je do tada moguće ugovoriti drugi ugovor, inozemni stručnjaci vjeruju da će onaj tko bude sudjelovao u pregovorima u vezi s idućim ugovorom vjerojatno htjeti imati i druge opcije radi što bolje pregovaračke pozicije. Mađari rade i na interkonektijskom plinovodu prema Slovačkoj, zemlji koja je već povezana sa zapadnoeuropejskim tržištima plina, pa bi sudjelovanje u izgradnji LNG-terminala u Hrvatskoj bio još jedan način ostvarivanja istog cilja.

Iako će na kraju sve ovisiti o cijeni novog objekta i dostupnosti potencijalnih međeuropskih tranzitnih ruta, upućeni upozoravaju da se ne bi trebao zanemariti višak kapaciteta za uvoz LNG-a u Zapadnoj Europi i da bi Mađarskoj vjerojatno bilo logičnije osigurati pristup tim kapacitetima, nego sudjelovati u gradnji još jednog objekta.

U svakom slučaju, Mađarska i sva ostala tržišta koja gravitiraju plinskom čvorištu Baumgartenu – Austrija, Češka, Slovačka pa i Italija – potencijalni su kupci plina. No tu će presudnu ulogu igrati konačna cijena plina. Na cijenu LNG-a dodaju se troškovi regasifikacije (uplinjavanja) i transporta do krajnjega kupca. Što je kupac udaljeniji od terminala, konačna cijena je, logički, veća. To je osnovna računica koju mora zadovoljiti LNG da bi bio konkurentan plinu iz plinovoda.

S druge strane, Katar je nudio partnerstvo Hrvatskoj još 2000-tih, ali zbog politiziranja tadašnje Vlade i favoriziranja partnera u EU suradnja nije ostvarena. U međuvremenu su se odnosi na tržištu promijenili. SAD više ne uvozi LNG, čak razvija projekte proizvodnje LNG-a i postaje konkurent Kataru, koji pak zbog procvata američkog tržišta ima viša LNG-a. Katar se sada ponovno okreće politici financiranja gradnje LNG-terminala preko kojih će onda plasirati svoju robu.

Prema mišljenju stručnjaka, potrebni su i jedni i drugi partneri; oni koji imaju LNG (Katar), i oni koji su opskrbljavači konačnih kupaca (Mol, pa i Ina, odnosno Prirodni plin). Iskustva Francuske te Španjolske, s najvećom tradicijom u LNG-poslu, pokazuju da su projekti s takvim sastavom partnera najuspješniji.

Na kraju krajeva, svi su potencijalni partneri dobrodošli, ali će suradnja biti jedino moguća s onima koji će potpisati dugoročne ugovore o korištenju kapaciteta regasifikacije na LNG-terminalu. Dakle, realizacija projekta ovisit će o spremnosti krajnjih kupaca da ugovore, kupe i plate unaprijed, na dulji rok i na fiksnu količinu. I prema tim ugovorenim količinama odredit će se kapacitet i cijena gradnje. Do tada se o planovima i interesima može samo pričati.

No potrebno je naglasiti da je LNG-terminal, ako se iz trećeg pokušaja realizira, itekako važan projekt koji bi, osim sigurne opskrbe, pridonio povezivanju Baltika s Jadranom, odnosno poljskog terminala s hrvatskim. Njime bi Hrvatska postala važan igrač u regiji. Kako kaže jedan hrvatski stručnjak: – Nije da bismo mogli ‘zatvoriti ventil’ kao Rusi, ali ipak bismo postali partner čitavoj regiji i postavili bismo neke nove odnose.