Milanovićeva zemlja nereda

A premijer Milanović pravi se kao da ga se ne tiču takve sitnice i tričarije. Kao da je normalno da dva tjedna nakon njegova posjeta kancelarki Merkel – tijekom kojeg je javno predstavio Hrvatsku kao zemlju nereda i kaosa, a pitanje je što je tek ‘otkrio’ povjerljivo – njemačka strana upozorava na to da bi ratifikacija hrvatskoga pristupnog ugovora mogla doći u pitanje. Donekle je utješno što se u državnom vrhu nakon jedan dana ipak shvatio da njemačka upozorenja ne treba banalizirati, što je šefica diplomacije prepoznala da je za tu tematiku kompetentniji sugovornik od Fülea njezin prijatelj Guido Westerwelle, šef njemačke diplomacije, što su poslana obećanja da će hrvatska vlast ozbiljno pristupiti ispunjavanju obveza iz pristupnog ugovora koje se odnose ponajprije na uređenje vlastite države prema europskim standardima.

Međutim, i dalje zabrinjava nerazumijevanje i nekompetencija hrvatskoga državnog vrha u vođenju državne (vanjske) politike. Kao da iz nehaja svaki mjesec sami proizvedu neki novi problem koji ima potencijal prerastanja u mnogo veći. Naime, ne stiša li se uskoro prijepor s Njemačkom zbog (ne)ispunjavanja obveza iz pristupnog ugovora, iskoristit će ga kao alibi i druge države, koje za razliku od Njemačke, politički nisu bile sklone pristupu Hrvatske EU bez zapadnobalkanskog paketa – Slovenija, Velika Britanija, Nizozemska.

U čemu je, zapravo, bit njemačkih upozorenja? Njemačka doista smatra da Hrvatska nije ispunila obveze iz pristupnog ugovora koje se uglavnom odnose na reformu i dogradnju pravosudnog sustava, na restrukturiranje u gospodarskom sustavu, na dogradnju i prilagodbu političkog sustava. Zbog problema koje EU ima s Rumunjskom i Bugarskom i njemačkog inzistiranja na održavanju visokih standarda tu popuštanja neće biti. Na našoj pak strani aktualna vlast ima mnogo više iskustva u oporbenjačkome komentiranju politike i distribuciji moći nego u vođenju državnih poslova. I to jest ozbiljan problem. Želi li ga riješiti, morat će vratiti u postupak ispunjavanja europskih obveza dio ljudi koje je potjeralo na početku mandata da bi otvorila mjesta za ljude od vlastitog povjerenja, ali nedovoljna znanja.

Uz potpisane obveze postoje i standardi zajedničke europske strategije i nepisana pravila europskog pošašanja. Tko nešto zna o tome, zna da EU, a osobito Njemačka, želi zadržati kontrolu nad velikim infrastrukturnim projektima u europskim rukama. Aktualna hrvatska vlast, osobito potpredsjednik Čačić i ministar Hajdaš Dončić, kao da je gotovo izazivački željela pokazati, i to osobito Njemačkoj, da su njezini primarni partneri u tom segmentu Kina, Rusija i islamske zemlje. Neće ići. Ali pokazala je da ne zna nepisana pravila ponašanja u kući u koju ulazi: pa pljuje po podu i piški po tepihu u predoblu dok je ne pošalju na obuku iz bontona u sobicu za pomoćno osoblje.

Zbog svega toga je njemačko upozorenje možda čak dobrodošla terapija otrežnjenja. Ako premijer uspije shvatiti da je vođenje države ispunjavanje preuzetih obveza i zaštita njezinih interesa, a ne pričanje priča i prepucavanje s oporom; ako šefica diplomacije shvati da se od nje u Bruxellesu ne očekuje da dade recept za mir u Siriji, nego da odgovara za izvršavanje preuzetih hrvatskih obveza; ako shvate da im za to trebaju ljudi koji to znaju uraditi, hrvatski pristup EU neće doći u pitanje. Ako državu i državnu politiku nastave voditi na dosadašnji način, samo nas Amerika može spasiti. Ali oni to neće znati zatražiti.