O protekcionizmu nije mudro previše javno govoriti. Pogotovo prije dovršetka ratifikacije ulaska Hrvatske u EU. Međutim, ako većina svjetskih zemalja podiže ograde, mora i Hrvatska.
Postoje stvari o kojima se u pristojnim društvima ne razgovara javno. Kad je o nacionalnim ekonomijama riječ, jedna od takvih ‘nepristojnih’ tema jest protekcionizam. U globaliziranom svijetu koji je pristao na pojavni folklor neoliberalnog modnog trenda slobodnog tržišta veoma je nepristojno otvoreno najavljuvati da će se neka zemlja zatvoriti prema robi ili uslugama iz inozemstva i da će protežirati domaće ponuđače. Ali, kako to biva i među pojedincima, gdje najveće dame i gospoda, kad ih nitko ne vidi, ne prežu ni pred kakvim porocima, tako upravo ‘čistunske’ države koje se najviše zalažu za slobodnu trgovinu (predvođene SAD-om) najčešće provode ‘prljavi i bezobrazni protekcionizam’.
Ako se pomnije prate istupi ministara Slavka Linića i Radimira Čačića, može se uočiti česta uporaba sintagme ‘supstitucija uvoza’. Čačić o supstituciji uvoza električne energije govori od početka svog projekta državnih investicija. Linić se uključio u posljednje vrijeme. Na Liderovu Klubu izvoznika podupro je izvoznike, ali u jednoj je rečenici ipak naglasio da će u uvjetima pada narudžbi u inozemstvu Vlada posebnu pozornost posvećivati supstituciji uvoza.
Nastavio je to i na ovotjednom skupu Hrvatskih izvoznika. Dao je i vrlo jasan primjer. Ina ima koncesije na istražena plinska polja na Jadranu. Da se odluči za njihovu eksploataciju, ta naftna kompanija trebala bi deset platformi. Te platforme znaju graditi u hrvatskim brodogradilištima. Prema Linićevoj računici, samo pet platformi bilo bi dovoljno da dvije godine zaposli kapacitete dvaju brodogradilišta. ‘Ne mogu se pomiriti s time da se ništa ne može promijeniti’, izjavio je minister financija. Supstitucija uvoza jedan je od blažih izraza za protekcionizam. Kad se počne s eufemizmima, katkad se govori o ‘zapošljavanju domaćih kapaciteta’, ‘povezivanju reprodukcijskih lanaca unutar zemlje’ ili ‘povezivanju zelene i plave Hrvatske’.
Principijelno, protekcionizam jest štetan i za globalnu i nacionalnu ekonomiju koja ga primjenjuje. Ali samo u idealnim uvjetima. Kad najveće svjetske ekonomije igraju obrambenu utakmicu, onda to moraju činiti i male zemlje. Samo treba biti oprezan. Protekcionizam je lijek za teška stanja i ima mnogo nuspojava. S takvim lijekom treba znati. Dovoljno je sjetiti se bojenja tunela i drugih građevinskih radova koji su bili rezervirani za domaću građevinsku operativu. Takav oblik protekcionizma bio bi u redu da je na kraju kilometar sagrađenih cesta bio, recimo, desetak posto skuplji nego da su posao obavili stranci. Jer ipak postoji domaći multiplikacijski učinak. Slično je s niskopodnim tramvajima. Dobro da je Končar imao popunjene kapacitete. Ali zato je sada ZET, odnosno Zagrebački holding, u velikoj ‘banani’. Poruka iz tog slučaja jest da domaćim tvrtkama treba davati poslove ako postoje realni domaći izvori. U slučaju pijanog prezaduživanja dugoročna šteta za nacionalnu ekonomiju mnogo je veća od kratkoročne koristi. Pogotovo ako se niskopodni tramvaji godinama ne uspijevaju prodati nikomu u inozemstvu… Hrvatska vlada ne smije odustati (dobra, nije baš ni posebno počela…) od poticanja izvoza. Druga je razina vezivanje uvoza uz izvoz. Na čemu se, koliko je vidljivo, uopće ne radi.
