U UTRCI JE I ŠANGAJ

Postoje četiri i pol najveća salona automobila na svijetu. Ova polovica odnosi se na izmjenjivanje izložbi u Parizu i Frankfurtu, koje se tako održavaju svake dvije godine. Upravo je nedavno završio Mondial de l’Automobile, salon u Parizu. Domaćini se hvale da je to najveći svjetski automobilski sajam, s čak 1,265.000 posjetitelja tijekom posljednjeg izdanja 2010. godine. Za usporedbu, možemo navesti da u tih 16 dana izložbenim prostorom prođe gotovo četvrtina stanovništva Hrvatske. Očito automobili još uvijek privlače pozornost. Osim Pariza, članovi velike četvorke su Detroit, Ženeva, Frankfurt i Tokio. To je ujedno i kronološki red kojim se saloni održavaju u godini.

Sve počinje odmah iza Nove godine s Detroitom, slijedi proljetno buđenje u Ženevi, jesenska rap-sodija u Frankfurtu (ili Parizu) i završava s Tokijem, koji je također na rasporedu svake dvije godine. No zbog sve većeg razvoja kineskog tržišta, Šangaj postaje također važna postaja svjetske autoindustrije. Ako to usporedimo s tenisom, onda ta četiri (i pol) poput financija, koncentrira u Hrvatskoj. To za sobom vuče mnogo drugih stvari i mnogo je snažnija poruka od oglasa u Financial Timesu. Zasad imamo dva takva upita, ali ne mogu govoriti o imenima. Mogu reći da smo samo na osnovi Prijedloga zakona spriječili tri investitora da odu iz Hrvatske. Jedan je iz farmaceutske, a druga dva iz automobilske industrije. Postojeći investitor namjeravao je otići u Srbiju, ali je ostao na temelju Prijedloga zakona. U drugom slučaju blizu smo da jednog velikog investitora u natjecanju s još jednom zemljom privučemo kod nas. To je rezultat drugačijeg pristupa investitorima, a tek sada počinjemo raditi. Proteklih osam mjeseci radili smo na formiranju Agencije za investicije i konkurentnost i izradi Zakona.

Podjela je na strateški i operativni posao. Brojnost osoblja u Ministarstvu nije dovoljna da bi se kvalitetno radilo s investitorima pa će Agencija, koja je strukturirana u okviru Ministarstva, biti potpuno operativna. Njen je posao da odrađuje za investitora sve što je potrebno da bi se realizirao projekt, na način da koordinira sve druge institucije. Mi kao Uprava u Ministarstvu imamo zadaću osigurati rad Agenciji te na temelju povratnih informacija utjecati na poboljšavanje procedure. APIU, nažalost, nikada nije zaživio kako treba i nije bio pozicioniran kao Agencija, koja će doslovno voditi za ruku investitora i brinuti se da se sve odvija pravovremeno. Prvi rezultat je Plivina investicija od 150 milijuna eura, gdje je bilo problema s raznim dozvolama, što je sada ubrzano riješeno. Izvoz je više u nadležnosti Ministarstva poduzetništva, a traženje izvoznih prilika je uloga gospodarskih komora.

Analizirali smo stanje u okruženju, od Češke, Slovačke, Poljske, Mađarske, Slovenije do Srbije i Rumunjske. Proučili smo njihove mjere i strukturu agencija i postavili Zakon tako da budemo jednaki ili bolji od njih. U najgoroj varijanti smo isti u usporedbi sa zemljama u okruženju. U odnosu na Srbiju, kakvi god da jesmo, mnogo smo sređeniji kao država, a sada vidimo da Srbija ima i velikih financijskih problema. Vodili smo jako mnogo računa, u suradnji s Ministarstvom financija, da te mjere budu održive, a ne da radimo nerealne stvari samo zato da bismo imali imidž zemlje gdje se investitori izdašno potiču.

Ne može se dogoditi da nema pozitivnog efekta. Investitoru plaćamo novootvoreno radno mjesto, ali proporcionalno tome on uplaćuje poreze i doprinose. Za 180 novih radnih mjesta po cijeni od 9000 eura, Hrvatska će u roku dvije godine biti u plusu. Investitoru ćemo platiti 12 milijuna kuna, a upriličiti 13,2 milijuna kuna, s tim da tu nisu uračunati troškovi nezaposlenih na HZZ-u. Ja bih volio da sve te poticaje isplatimo za najskuplje razvojno-istraživačke djelatnosti.

Upravo pripremamo uredbu kojom će se detaljno propisati procedure prijave investicije, isplate poticaja itd. Početkom investicije smatra se datum kada se priznaju troškovi na osnovi kojih će investitor dobiti poticaje, slijedi priprema investicije, a krajem se smatra datum kada se počinju koristiti poticaji. Stvarna isplata događa se iduće godine za prethodnu financijsku godinu. Ako investitor odustane prije isteka roka od pet godina ili u slučaju mikropoduzetništva tri godine, mora vratiti sve poticaje. Poduzetnik koji, primjerice, investira 10 milijuna eura u automatizaciju pogona, zbog čega će imati 20 ljudi viška, također može dobiti poticaje, ali u tom slučaju tri godine ne smije nikoga otpustiti.

Točno je da poticaji nisu sve što investitori traže. Tu je bitna politička i ekonomska stabilnost i uređenost. S novim zakonom i Agencijom imamo osnovne alate, a svima nam predstoji stalna bitka da procedure postanu protočne, da eliminiramo suvišnu birokraciju i administrativne barijere. Hrvatska je dosad propustila sve investicijske valove koji su se mogli propustiti. Iako je sad kriza, na nama je da budemo toliko dobro da privučemo investitore i da mnogo aktivnije nastupimo na tržištu investicija, što znači i da velikim kompanijama koje planiraju ulaganja sami šaljemo ponude. Želimo promijeniti sliku Hrvatske kao investicijske destinacije, a najbolja reklama je da sam investitor kaže kako mu je bilo u realizaciji nekog projekta. I ulazak u EU sigurno će pozitivno utjecati. Ne želimo obećavati brda i doline kao neke zemlje, pa da investitor dođe i vidi da nema ništa od toga.

Cilj nam je da aktivnim pristupom prema investitorima privučemo 200-tinjak milijuna eura novih investicija na godinu. Pritom mislim na neto iznos investicija. Cilj nam je i da privučemo neke multinacionalne kompanije, ali upravo za ‘greenfield’-investicije. U zadnjih osam godina 77 posto investicija otišlo je u uslužni sektor, najviše financije i trgovinu, i to želimo promijeniti.