Prvi počeli

Htjeli su je svi. Sovjeti su je imali, a Hitleru je nafte iz Bakua bila opsijeta. Danas Azerbajdžan kao nezavisna država svoju naftu iskorištava sâm i na tome gradi nacionalno bogatstvo. Državna naftna kompanija SOCAR jedna je od najvećih u svijetu, njezini su prihodi 2011. dosegnuti 10,3 milijarde dolara. No unatoč golemu naftnome i plinskom bogatstvu gotovo 50 posto stanovništva i dalje je siromašno.

SOCAR, čija se vrijednost procjenjuje na više od 20 milijardi dolara, danas je uključen u istraživanje i proizvodnju naftnih i plinskih polja, preradu, prijevoz nafte i opskrbu naftom i plinom na domaćem i međunarodnim tržištima. Tri proizvodne divizije, dvije rafinerije nafte, pogon za preradu plina, dva kartela i 22 odsjeka danas ‘operiraju’ kao korporativni entiteti pod imenom SOCAR.

S predstavništvima u Gruziji, Turskoj, Rumunjskoj, Austriji, Švicarskoj, Kazahstanu, Velikoj Britaniji, Iranu, Njemačkoj, zastupljenosću i u drugim dijelovima svijeta, azerbajdžanska naftna kompanija uvlači se u svaki kutak zemljopisne karte. No priča o SOCAR-u nije potpuna bez one o Azerbajdžanu i Bakuu, na čijem je prirodnom bogatstvu, za kojim su se u povijesti otimali svi, niknuo taj naftni div čiji prihodi u 2011. dosegnu 10,3 milijarde dolara.

Azerbajdžan, jedna od republika bivšega Sovjetskog Saveza, prvi je u svijetu počeo industrijski eksploatirati naftu, imao je prvi tanker u svijetu, prvi naftovod, a danas ima i jednu od najvećih svjetskih naftnih kompanija. Njegova se nafta spominje već u djelima srednjovjekovnih znanstvenika i putnika, no u to se doba većinom upotrebljava u medicinske i vojne svrhe.

Preokret u njezinoj proizvodnji postignut je u 19. stoljeću: 1847. nikla je prva naftna bušotina u bakuanskom predgrađu Bibiheybat, a zatim i u Balakanu. U Azerbajdžanu je 1901. proizvedeno 11,5 milijuna tona nafte, što ga je prometnulo u najvećega svjetskog proizvođača nafte. Uspoređene radi, te je godine u SAD-u proizveden 9,1 milijun tona nafte. Početkom 20. stoljeća čak je polovica svjetske nafte dolazila iz Bakua, koji je diljem svijeta postao poznat kao Crni Grad.

Godine 1941. proizvedeno je 23,5 milijuna tona nafte, što je bilo čak 71,4 posto proizvodnje Sovjetskog Saveza. To mu je zajamčilo pobjedu u Drugome svjetskom ratu i pretvorilo naftu u važnog čimbenika nacionalnog gospodarstva. Danas to itekako dolazi do izražaja u Azerbajdžanu u kojem je, uzgred, unatoč gomili naftnoga i pliskoga bogatstva, nažalost, gotovo 50 posto stanovništva i dalje siromašno.

Azerbajdžan je i prvi svjetski proizvođač nafte iz podmorja. U studenome 1949. otkriveno je naftno polje Neft Daşları (Oil Rocks), a poslije se razvijaju i polja Gurgan-Deniz, Pirallah i Çilov Adası. Početkom 80-ih u moru su, na dubini između 80 i 350 metara, otkrivena i naftna polja Azeri, Çiraq, Kapaz i Güneşli (inače, Güneşli danas proizvodi više od 60 posto SOCAR-ove nafte). Tada su se već stvorili temelji za rađanje tvrtke.

Kad je 1991. Azerbajdžan postao neovisan, osnovan je državni koncern Azneft, a u rujnu 1992. spajanjem te tvrtke i proizvodne udruge Azneft utemeljen je SOCAR – čije je cilj bio iskorištavati naftne izvore u skladu s nacionalnom politikom te poboljšavati i razvijati naftnu industriju. Inače, Azneft je nastao nakon boljševičke revolucije nacionalizacijom naftne industrije. Tijekom sovjetskog razdoblja doživio je nekoliko reorganizacija, a 1970. ponovno je preimenovan u Azneft, organizaciju kojoj je cilj poboljšati eksploataciju i proizvodne aktivnosti u Azerbajdžanu.

Otkako je SOCAR osnovan, napravljeno je mnogo promjena u strukturi. Samo godinu nakon osnutka utemeljena su društva za proizvodnju nafte i plina kao dio kompanije koja su 2003. spojena u društvo za proizvodnju Azneft – ono danas ima 34 naftna i plinska polja, od kojih 20 na kopnu, a 14 u Kaspijskom jezeru.

U međuvremenu, četvrtast godina nakon otkrića polja u moru, nakon stjecanja neovisnosti i osnivanja kompanije SOCAR Azerbajdžan je otvorio vrata stranim investitorima: među 11 naftnih kompanija iz osam zemalja potpisan je ugovor o zajedničkoj proizvodnji i razvoju polja Azeri, Çiraq i Günesli koji je potaknuo povjerenje svijeta u Azerbajdžan te ohrabrio naftne kompanije da dodu u tu državu. Zbog svojih potencijalnih rezervi, procijenjenih na šest milijardi barela, projekt koji predviđa ulaganja od 13 milijardi dolara često se naziva i ‘ugovorom stoljeća’. Nekoliko mjeseci poslije, 1995., osnovan je i konzorcij poznat kao Azerbajdžanska operativna međunarodna kompanija (AIOC), čiji je predsjednik bio Terry Adams iz British Petroleuma. Izvorno, AIOC se sastojao od jedanaest velikih međunarodnih tvrtki: British Petroleuma (Velika Britanija), Amoca (SAD), Lukoil (Rusija), Pennzoila, (sadašnji Devon, SAD), Unocala (SAD), Statoila (Norveška), McDermotta (SAD), Ramca (Škotska), TPAO-a (Turska), Delta Nimira (sadašnji Amerada Hess, SAD) i SOCAR-a. Odonda su se Exxon, sada Exxon Mobil iz SAD-a, te japanski Itochu i Inpex pridružili konzorciju, a McDermott, Ramco i Lukoil prodali su svoje dionice. Uzgred, do sada su SOCAR i strane naftne kompanije potpisali 32 ugovora o zajedničkoj proizvodnji nafta u Kaspijskom jezeru.

Međutim, iako je famozni ugovor potpisan, postojao je problem kako isporučiti naftu europskim tržištima. To je riješeno 1998. sporazumom o gradnji naftovoda Baku – Tbilisi – Ceyhan između Azerbajdžana, Gruzije i Turske, koji je službeno otvoren 13. srpnja 2006. i prevozi sirovu naftu od naftnih polja Azeri, Çirak i Günesli u Kaspijskom moru do Sredozemnog mora. To je i jedan od najdužih naftovoda na svijetu, kao i naftovod BTC, nazvan po inicijalima gradova Baku, Tbilisi i Ceyhan. Taj se transkavkaski cjevovod od naftnih polja u Kaspijskom jezeru do turske obale Sredozemnog mora probija kroz seizmičke predjele i dug je 1768 kilometara. Poseban je zbog položaja. Naime, zaobilazi Rusiju. SOCAR je uglavnom stvorio dobre temelje za širenje.

Pogleda li se novija povijest, lani je francuski energetski div Total SA, koji u Azerbajdžanu posluje od 1996., najavio veliko otkriće plinskog polja Abşeron, što bi moglo povećati i azerbajdžanske plinske rezerve te, kako se svojedobno komentiralo, uliti nadu u bržu realizaciju plinovoda Nabucco, već mrtvog projekta prema mišljenjima mnogih stručnjaka. No SOCAR se i dalje nada da će se njegov plin prevoziti tim plinovodom prema europskim zemljama. Nedavno su i energetski divovi British Petroleum, Total i SOCAR dogovorili pomoć u financiranju Transjadranskog plinovoda (TAP) koji će povezivati Grčku i Albaniju s Crnom Gorom i Italijom. Inače, TAP i rivalski projekt Nabucco konkurentni su plinovodi kojima bi se prirodni plin iz Kaspijskog jezera transportirao do zemalja južne Europe i koji bi trebao smanjiti ovisnost Europe o uvozu ruskog plina. SOCAR surađuje i s ruskim Gazpromom. Nedavno su Rovnag Abdullayev i Gazpromov šef Aleksej Miller dopunili stari kupoprodajni ugovor o prirodnom plinu iz 2009. koji predviđa povećanje ruske kupnje azerbajdžanskog plina do tri milijarde prostornih metara 2012. i više od tri milijarde 2013.

Također jača suradnja s Turskom, i to ugovorom o megalomanskom plinovodu Transanadoliji (TANAP) između Turske i Azerbajdžana, koji većinom financira SOCAR. Na tržište EU želi ući i preko Rumunjske: pokazao je zainteresiranost za skladištenje nafta u objektima u vlasništvu Oil Terminal Constante, koja bi se prodavala i na rumunjskom i na europskom tržištu. Vidi se i u ulozi opskrbljivača u naftovodu Constanta – Trst, s rumunjskim kompanijama pak želi sudjelovati u petrokemijskoj industriji, a jača i maloprodajno tržište u Švicarskoj. To je samo mali dio aktivnosti velikog igrača čija je budućnost s prvim čovjekom Rovnagom Abdullayevom (ili bez njega) u Europi i svijetu, zapravo, već odavno počela. I, vrlo vjerojatno, nastavit će se u istom tonu, bez obzira na to što se SOCAR često optuživao za netransparentno upravljanje i korupciju. Iako je prihvaćeno mnogo mjera za borbu protiv korupcije, čini se da je sve ostalo samo mrtno slovo na papiru. Jer, kao što je već poznato: tko ima naftu, ima moć.

U travnju 2012. SOCAR-ovo sigurnosno osoblje bilo je upleteno u incident u kojem je zlostavljano petero nezavisnih novinara zato što su snimili sukob koji je izbio nakon što su tvrtkini zaposlenici rušili kuće u Sulutepeu, naselju u Bakuu. SOCAR je tada komentirao da su provodili zakonsku radnju uklanjanja bespravno sagrađenih kuća na zemlji koja pripada tvrtki, ustvrdivši da mnoga od tih područja nisu primjerena za život zbog naftnog onečišćenja, ali da ondje također ima naftnih i plinskih rezervi. Zbog nelegalne okupacije njihove zemlje, objasnili su u tvrtki, ne mogu ispuniti obveze koje proizlaze iz ugovora o podjeli proizvodnje, što bi moglo završiti sudskim procesima.