Jedan je od problema u radu fuzijskog reaktora održivost rada sa supravodljivim magnetima, te upravljanje strujom u tim magnetima čije će zavojnice radi postizanja supravodljivosti morati biti rashlađivane na -269 °C. Osim toroidalnih zavojnica koje prate taj prstenasti oblik komore s plazmom postoje i poloidalne, tj. vertikalne koje idu naokolo tokamaka ili su usred njega. Kombinacija svih tih magnetnih polja stvara veoma složeno polje koje omogućava plazmi da se kreće kružno u obliku spirale unutar torusa tokamaka i da pri tome izbjegava direktni fizički kontakt s njegovim stijenkama. Proračunavanje takvih polja i njihovo održavanje poseban je tehnološki problem. U tu svrhu u Cadaracheu je već postavljeno superračunalo Helios 1 koje pomaže u stvaranju simulacije i kontroliranju takvih magnetnih polja. Ali problem svih problema jest veoma jako neutronsko zračenje i s nečim takvim dosad se još nitko na Zemlji nije susreo. Sve sadašnje nuklearne rade s fizijskim neutronima čija je energija 2,7 MeV, a u ITER-u se barata fuzijskim neutronima energije 14,1 MeV koji nastaju fuzijom deuterija i tricija u helij.
Ti neutroni velik su izazov za strukturnu čvrstoću svega od čega će biti sagrađen tokamak i sva oprema oko njega. Za razliku od plazme, magnetno polje ne utječe na neutrone i oni mogu stvoriti znatna strukturna oštećenja u zaštitnim pločama unutar tokamaka, na opremi za kontrolu plazme unutar tokamaka, na vakuumskoj komori i nosivim elementima. K tome, tolika gustoća neutrona ne bi trebala imati pulsn karakter, već biti stabilna jer se upravo i želi postići kontinuitet te održivost plazme. S druge strane, temperatura plazme u sredini torusa tokamaka bit će oko 150 milijuna Celzijevih stupnjeva, a na vanjskim rubovima nekoliko stotina tisuća stupnjeva i koliko god magneti držali, ipak će jedan mali dio možda stvarati probleme površini zaštitnih ploča.
Izbor je bio između nanostrukture silicijeva karbida (SiC) i volframa. No budući da SiC absorbira previše goriva iz plazme, za gradnju ITER-a odabran je volfram. Kako bi se izbjeglo eventualno onečišćenje plazme atomima volframa, na njega se nanosi zaštitni sloj berilija i tu nastaju novi problemi. Pitanje je kako će i koliko dugo berilij na volframu izdržati na tolikoj temperaturi i tako intenzivnom neutronskom zračenju, a i kako će se i sam volfram ponašati. Berilij je i veoma otrovan, pa će završnu fazu montaže i sve kasnije radove održavanja u tokamaku raditi roboti umjesto ljudi. Isto tako, to je i sjajna prilika za projektante i proizvođače robota da se uključe u taj segment održavanja.
Osnivamo svoju nacionalnu fuzijsku asocijaciju CFA (Croatian Fusion Association), mrežu istraživačkih grupa iz hrvatskih znanstvenih laboratorija pri Ministarstvu znanosti koje se već bave ili planiraju istraživanja u području fuzije. Neće se baviti samom fuzijom, već rješavanjem brojnih fizičkih i tehnoloških problema kao što su otpornost materijala na neutronsko zračenje, grijanje plazme, kreiranje detektorskih sustava i njihove izdržljivosti, od opreme za rad s tricijem do numeričkih simulacija elektromagnetskih polja do robotike i stvaranja neutronške sigurnosti za okružje i osoblje u ITER-u. U svemu tome Hrvatska i te kako ima iskustva jer već postoje laboratoriji koji su se javili za sudjelovanje u CFA, a to su oni s IRB-a, Instituta za fiziku, FER-a, FSB-a, splitskog FESB-a i riječkog RITEH-a. U dosadašnjim razgovorima s predstavnicima EURATOM-a odbio sam mogućnost da se priključimo fuzijskoj asocijaciji neke druge zemlje kao što su slovenska, mađarska ili talijanska jer sami imamo dovoljno jakih istraživačkih laboratorija.
