Ako nakon godina treniranja o pobjedi odlučuju tisućinke ili milimetri, svaki sportaš volio bi znati da je odluka koju je donio sudac nakon njegova nastupa potpuno ispravna. Ondje gdje golo oko ne može procijeniti tu razliku uskače tehnologija. Posljednjih godina svjedočimo korjenitoj promjeni u sportu, a posljednji čavao u lijes starog načina zabila je krovna nogometna organizacija Fifa. Nakon godina opiranja i velikih sudačkih pogrešaka, naime, ove godine napokon odlučila dopustiti uvođenje kompjutorske tehnologije na gol-crte. Vjerojatno se to ne bi dogodilo da nisu bile oštećene utjecajne reprezentacije. Zasad se rabe dva sustava – Goalref i Hawkeye. Goalref radi na načelu čipa u lopti i magnetskih valova na gol-crte. Kad cijela lopta prijeđe tu crtu, sudac dobiva znak da je postignut gol. Sustav u Hrvatskoj poznat kao Oko sokolovo već se upotrebljava u drugim sportovima. Kamerama se prati let lopte i onda se u vrlo kratkom vremenu može utvrditi je li ona cijelim obujmom prešla zamišljenu crtu.
Taj se sustav u tenisu upotrebljava od 2006. i Hopmanova kupa. U povijesti tenisa Michaëlla Krajicek ostat će upisana kao prva tenisačica koja je u pomoć pozvala kompjutorski pravorijek. Nakon toga se sustav, koji je prilično skup, počeo uvoditi na turnire Grand Slama i one spremne platiti ga. Danas se vrhunski turnir teško može zamisliti bez te tehnologije. Turnir u Miamiju prvi je na svim terenima imao Oko sokolovo. To je tehnologija koja s 10 kamera prati lopticu i onda ocrta trag na ekranu. Prosječna je pogreška 3,6 milimetra, što je otprilike pet posto od promjera loptice od 67 milimetara. Ista tehnologija rabi se u kriketu i snookeru. Pojam perfekcijizma u uporabi tehnologije u sportu sigurno je Formula 1. Bolidi koji jure više od 300 kilometara na sat poseban su izazov za mehaničare koji dane i noći provode u zračnim tunelima i za crtačim stolom da bi bolid bio što bolji. Težak zadatak očekuje i TAG Heuer, tvrtku zaduženu za mjerenje vremena. Njegov zadatak ključan je svaku subotu prije utrke kad se vozači bore za startne položaje. Vrijeme se mjeri u tisućinkama. Tehnologija koju je razvio gotovo do savršenstva prvi je put primijenjena sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća. Sustav ACIT ili Automatic Car Identification Timing omogućio je da se mikročipovima u svakom bolidu mjeri vrijeme bez obzira na to koliko je bolida na stazi.
Danas se za svaki bolid rabe dva sustava za mjerenje vremena. Oko staze postavljeno je do 18 antena koje hvataju signal iz čipova i iz njih se dobivaju podaci o prolaznom vremenu, maksimalnoj brzini te vremenu provedenom u boksu. Ti podaci gotovo su odmah dostupni na više od 150 monitora. Antene mjere i brzinu u boksu i pomažu sucima u odlučivanju o prebrzom startu, kao što se dogodilo na nedavnoj utrci u Belgiji. Iako je Formula 1 možda najviše tehnološki napredovala, tehnologija se dugo rabi i u atletici. Današnje utrke u sprinterskim dionicama teško je zamisliti bez fotofiniša. Kad svi trkači na cilj dolaze unutar desetinke, fotofiniš nekomu donosi osmijeh, a nekomu suze. Upravo takav trenutak obilježio je žensko triatlonsko natjecanje na ovogodišnjim Olimpijskim igrama. Nakon 1500 metara plivanja, 43 kilometra vožnje biciklom i 10 kilometara trčanja pobjednica triatlona nije se znala do odluke fotofiniša. Milimetri su odlučili da zlato ide Nicoli Spirig, a ne Lisi Norden. Švedani su se žalili da se u fotofinišu ne može točno odrediti koja je trkačica prva prešla crtu, ali sportski sud presudio je u korist Triatlonskog saveza.